Petak, 30 listopada

27. nedjelja kroz godinu (A): Kamen koji odbaciše graditelji


Čitanja: Iz 5, 1-7: Ps 80, 9.12-16.19-20; Fil 4, 6-9; Mt 21, 33-43


Zacijelo ste čuli kako je u svoje vrijeme neki kipar odbacio jedan mramorni blok smatrajući da nije dobar za kip koji je naumio klesati. Taj isti kamen ipak je bio uzeo Michelangelo i isklesao jedan od najpoznatijih kipova uopće – slavnog Davida. Tako će i danas neki nevješt trener odbaciti nekog igrača, uvjeren da se nikad neće razviti u vrhunskog, a drugi ga trener prihvati i načini od njega najboljeg igrača na svijetu. U svojoj nesavršenosti ljudi koji put odbace pravi biser, uvjereni da ništa ne vrijedi. Tako Isus na sebe primjenjuje drevni psalam: „Zar nikada niste čitali u Pismima: ‘Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim!’“

To je nevolja mnogih velikih ljudi. Dok su na svijetu, ljudi ih ne prepoznaju i ne cijene, a onda im kasnije dižu spomenike… Evo, Biblija kaže da je sâm Sin Božji došao među ljude kao čovjek, ali i kao Božji Sin, a oni ga nisu prepoznali, nisu ga slušali, nego su ga osudili kao neprijatelja vjere i naroda. Koji put smo stvarno slijepi kraj zdravih očiju i ne vidimo što je veliko, važno i dobro za nas. Odbacujemo kamen koji će biti zaglavni kamen…

I danas bi u našem društvu bilo jednako. Odbacujemo kao bezvrijedne i nadiđene neke i životne stavove. Je li nam stvarno važna obitelj? Pa baš i ne. Tjeramo radnike da danju i noću, nedjeljom i blagdanom rade u trgovačkim centrima. A kako će ta čistačica dati svome djetetu prije spavanja šalicu toploga mlijeka, obući mu pidžamicu, odnijeti u krevet i ispričati priču za laku noć? Ne, ona mora raditi, pa neće valjda biti jedna od onih koje nose samo pregaču i kuhaču. A dijete? Pa ono ima sve moguće priče i aplikacije na pametnom telefonu… Je li to normalno? Crkva nadalje govori o svetosti braka, o tome da ne živi čovjek smo o kruhu, zabavama, kafićima i tulumima… Tko to sluša? Traži se brza zabava, brza hrana, noćni izlasci, novi trendovi, podilaženje svakom impulsu strasti…

Odbacujemo klasične obiteljske i kršćanske vrednote. To je možda naše pravo. I što dobivamo? Proizvođače i potrošače. A gdje je tu čovjek? Gdje je ona mrva duše? Gdje je onaj iskreni pogled u oči? Gdje je iskrena ruka u ruci, vjerna preko pedeset godina? Budimo iskreni: znamo mi koje su to prave vrednote, samo eto – kažemo – takvo je danas vrijeme. Pa ipak, počnimo – koliko je do nas – njegovati barem jednu od tih pravih stvari. Možda da započnemo s pričom za laku noć? Djeca će nam biti zahvalna.