27. nedjelja kroz godinu (A) – nacrt za homiliju
Uvod i pokajnički čin
Bog u nas ima povjerenja. Eto, stvorio nas je razumne i slobodne, ulio u nas divnu sposobnost da možemo voljeti i biti voljeni, dao nam je savjest da možemo razlikovati dobro i zlo, omogućio nam da dobro i činimo snagom njegova Duha. Ali, mi ljudi koji puta zlorabimo tu svoju slobodu tako da propuštamo činiti dobro a da činimo zlo. Tako zlorabimo Božje povjerenje, tako izopačujemo Božju sliku u sebi. Evo, danas, na početku ovog svetog slavlja želimo pred Bogom priznati naše grijehe i propuste, za njih se pokajati i iskrena srca opet odlučiti činiti dobro i samo dobro.
- Gospodine, Ti si čovjeka stvorio na svoju sliku, slobodna i obdarena mnogim darovima. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti si paloga čovjeka opet uzdigao snagom svoje spasonosne muke i slavnog uskrsnuća. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da uvijek iznova tražimo tvoje lice. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Vinograd je nešto najplemenitije od sve obradive zemlje što seljak ima. To treba znati raditi. Tu se traži umješnosti, tako da su se ta znanja prenosila s koljena na koljeno. Nepažljivim obrađivanjem i obrezivanjem može se puno toga upropastiti na duže vrijeme. Zato bogati veleposjednici nisu nikad vinograd povjeravali bilo kakvim težacima, nego tzv. “vincilirima”, vinogradarima koji su znali sve što vinograd zahtijeva: rezidba, kopanje, zagrtanje, čišćenje od suvišnih izbojaka, čuvanje od štetnika i lopova, berba… Tako je to oduvijek bilo, sve do nedavno.
Iznajmi vinogradarima
Takav okvir Isus izabire za današnju prispodobu (Mt 21, 33-43). Gospodar se potrudio. U krševitom je području trebalo prvo polje iskrčiti, zatim osobito duboko prekopati (u Slavoniji se to posebnom tehnikom aršovilo na dvostruku dubinu i to su nazivali “reguliranje”). Gospodar iz Isusove prispodobe sazidao je ogradu oko vinograda, a usred vinograda podigao kulu za spremište i osmatračnicu. Taj skupi i osjetljivi nasad gospodar onda povjerava vinogradarima. Očekivao je od njih da vinograd obrađuju i paze, te da mu o berbi predaju urod, prema ugovoru.
Jasna je slika, braćo i sestre. Vinogradar je Bog. On svojim izabranicima povjerava svoj njegovani vinograd: svoju riječ, svoje zapovijedi, blagoslov i spasenje na ovom i na onom svijetu. Isus hoće još reći sljedeće. Bog, naravno, ljubi svakoga čovjeka i sve narode, ali je ipak po svom nedokučivom promislu izabrao Izrael da bude čuvar njegove riječi, njegovog spasenja, da bude kao kvasac među svim ostalim narodima, tako da se Božja slava postupno širi po svoj zemlji. Ali, naravno, tu smo i mi. Bog nama, kršćanima, povjerava svoju riječ, svoje sakramente, povjerava nam milost da smo od malih nogu upijali istine vjere. Bog nam povjerava svoga Sina Isusa Krista i njegovo spasenje.
Hajde da ga ubijemo
Međutim, pripovijeda Isus u svojoj prispodobi, dogodilo se nešto nevjerojatno. Gospodar je vinogradare pokupio s trga, njih koji nisu ništa imali, koji su bili puki siromasi, povjerio im visokoplaćeni i visokocijenjeni posao. Imali su osiguranu budućnost. Međutim, oni su se u svojoj ludosti pobunili. Nisu htjeli dati urod vinograda, poubijali su gospodarove sluge, da bi na koncu ubili i gospodarevog sina.
Te su riječi teško pogodile Isusove slušatelje. Znali su da Isus govori o njihovoj povijesti. Doista, mnogi su Božji glasnici i proroci bili ubijeni, jer narod nije htio slušati njihova glasa. Konačno, ubili su i samog Sina Božjega. Braćo i sestre, naravno da ne želimo govoriti o onome narodu. To za nas može biti samo slika i primjer. Radije pogledajmo sami sebe. Na primjer, kažemo da u Boga vjerujemo, kršteni smo, molimo se, djecu šaljemo u crkvu i na vjeronauk, hvalimo se da smo katolici, a onda tako lako i olako psujemo Božje ime. Nevjerojatno. Ili, tražimo Božje milosrđe, a toliko znademo biti zlobni, zločesti i zli prema najbližima i prema onima daljima. Na primjer, tko je nanio tolike gospodarske štete ovoj zemlji? Tko bogatstva ove zemlje stavlja u vlastiti džep, tko širi bezbožne i nemoralne ideje o pobačaju, eutanaziji, istospolnim zajednicama? Gdje se događaju pedofilski skandali? Tko to čini? Marsijanci? Vanzemaljci? Nismo li to mi, pripadnici ovoga naroda, ljudi potekli iz naših školskih i vjeronaučnih klupa, naši susjedi? A ne možemo reći da nismo znali, da smo bili nepoučeni i neprosvijetljeni.
Oduzet će se od vas Kraljevstvo Božje
Ne varajmo se. Isus govori tvrde riječi svojim sunarodnjacima. Veli, ovoga puta ne u prispodobi, nego jasno i otvoreno: “Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!” Mislimo li da se to odnosi samo na Isusove sunarodnjake? Nipošto. Srce nas zaboli kad se prisjetimo, na primjer, silnih, velikih i cvatućih kršćanski zajednica u današnjem Egiptu, u Maloj Aziji, sjevernoj Africi. Danas tamo kršćana jedva da ima. Gdje su? Kako je to Bog dopustio? Ne znamo. Samo znamo da se ne smijemo pouzdavati samo u neko svoje porijeklo i izvanjsku pripadnost. Slično je tako još ranije Ivan Krstitelj opominjao svoje sunarodnjake: “I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu” (Mk 3,9). Naravno, ne bismo nipošto htjeli biti zloguki proroci, ali, nisu li proroci oduvijek opominjali narod da se trebaju obratiti žele li izbjeći propast? Vjerujemo da danas ovo evanđelje opominje nas kao pojedince, nas kao pripadnike naše Crkve i nas kao narod. Veli naša narodna poslovica: “Ne može čovjek zlo činiti, a dobru se nadati!”
Isus nas ne želi plašiti niti terorizirati, nego nas samo podsjeća na to koliko nam je puno toga povjereno i kako smo mi pozvani i izabrani biti nositelji i graditelji Božjeg kraljevstva da se u nama i po nama prepoznaje slika Krista Gospodina, Spasitelja, koji je došao ne da mu se služi, nego da on sam služi i život svoj poda za mnoge. To je naš put. Tim putem vjernosti, samopredanja i samoprijegora išli su apostoli i toliki kršćanski velikani i ostavili su nam u baštinu divni poklad kršćanske vjere, kulture, radosti i spasenja. Hoćemo li i mi to ostaviti naraštaju koji dolazi iza nas ili ćemo to u samo jednom naraštaju zasjeniti? To je pitanje i svakog pojedinog od nas, našeg naroda, pa, ako hoćemo, i cijele kršćanske Europe, ako je više takvom uopće možemo zvati.
