Skip to content

3. korizmena nedjelja (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Pravnici već od starine tvrde: Gdje je društvo – tamo je i pravo. Za život zajednice važna su pravila i zakoni: kako u obitelji, tako i u državi. Danas nam Božja riječ donosi Deset zapovijedi. One su korisne prvo za onoga tko iz vrši, a onda i za druge ljude. Vjerujemo, naime, da nam Bog daje zapovijedi prvenstveno radi nas samih. A mi, evo, poput nerazumne djece, mislimo da činimo sebi dobro ne poštujući te zapovijedi. Zamolit ćemo Gospodina da nas očisti od naših grijeha, pa ćemo onda plodonosno čuti Božju riječ i dostojno proslaviti ova sveta otajstva.

  • Gospodine, ti nam daješ zapovijedi da bismo živjeli u miru s tobom i sa svojim bližnjima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si vršio volju svoga Oca sve do smrti na križu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da svojim kršćanskim životom pridonesemo rastu tvojega kraljevstva. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kada se sklapa neki savez, svaka strana nešto daje i nešto zauzvrat dobiva. I evo, ponovno se danas govori o savezu (Izl 20, 1-17). Bog obećava svome narodu da će ga štititi i čuvati, a, zauzvrat, narod obećava da će vršiti Božje zapovijedi. I onda su ljudi, u svojoj prostodušnosti, mislili kako Bog nešto dobiva time što ljudi vrše zapovijedi. Međutim, vidjet ćemo, u Savezu između Boga i čovjeka, jedna strana sve dobiva, a to je čovjek. Jer, Bog sve ima i ne postoji ništa što bi čovjek mogao dati, a da toga Bog već nema. Razmotrit ćemo samo nekoliko zapovijedi.


Ja sam Gospodin Bog tvoj!


Čuli smo prvu zapovijed: Ja sam Gospodin, Bog tvoj … Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Netko nedobronamjeran bi ovu zapovijed mogao razumjeti tako kao da je Bog tašt – ne želi da mu u ljudi itko bude takmac. Naime, židovski je narod u ono vrijeme bio okružen narodima koji su vjerovali u mnoštvo bogova – izmišljenih po mjeri njihovih vladara – tako da su doista bili robovi svojih vjerovanja. A Bog od svoga naroda traži da mu bude vjeran, ne samo zato što je on jedini i pravi Bog, nego zbog samoga naroda. Kad god bi narod zastranio od Božjih zapovijedi, upropastio je samoga sebe. Ne može čovjek živjeti protivno Božjim zapovijedima i u isto vrijeme uživati mir duše. Jer, što god Bog naredio svome narodu, uvijek stoji ona Božja: Ja, Gospodin, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići (Iz 48,17).

U istim smo prilikama i mi danas. Pogledajmo. Bog nas poziva da se samo njemu klanjamo poštujući njegove zapovijedi. A mi – po svojoj ludosti i grešnosti – toliko puta mislimo da možemo bolje. Pa onda – svjesno i nesvjesno – za svoje bogove uzimamo uspjeh, moć, vlast, bogatstvo, slavu, tjelesne užitke. I što nam se događa? Jesmo li sa svime time sretni, mirni, blaženi? Ispunja li dubine naše duše ovosvjetska čast, strast i bogatstvo? Doista, ponašamo se koji puta poput lakomislena djeteta koje ne želi slušati kad mu mati govori da se toplo obuče kad je hladno, da pere ruke prije jela, da ne pije alkoholna pića, da redovito uči, da se razumno služi računalom… Za čije su dobro te opomene. Za dobro majke? Tako i Bog progovara nama uvijek radi nas samih. Nitko i ništa ne može ispuniti naše srce mirom i radošću doli Bog jedini. Zato je za nas na prvom i najvišem mjestu upravo ova prva zapovijed.


Poštuj oca i majku!


Veli četvrta zapovijed: Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji. Može nam neobično izgledati ova zapovijed. Naime, izgleda razumno i jasno da poštujemo Boga od kojega i po kojemu je sve. Ali poštovati smrtnog i nesavršenog čovjeka, pa bio on i moj roditelj? Bog ovdje jednostavno progovara: čovjek treba svoga bližnjega bezuvjetno poštovati, a na poseban način roditelja. Zašto bezuvjetno? Jednostavno. Nitko, pa ni sveci Crkve, nije besprijekoran niti savršen. Prema tome, kada bismo gledali na to tko zaslužuje poštovanje, tko bi uopće zadobio poštovanja? Pogledajmo: Isus je bio poslušan Josipu i Mariji. Isus je poštovao židovske običaje i propise. Plaćao je porez. Prema tome, poštovanje je nužno već zbog toga da bi uopće mogao biti moguć obiteljski i društveni život. No, s druge strane, poštovanje je potrebno jer Bog tako određuje. Naime, svako je stvorenje od Boga i za svakoga pojedinoga čovjeka Isus je umro i uskrsnuo. Prema tome, kako bih ja mogao prezirati nekoga za koga je Isus dao svoj život? Nadalje, kako i ja sam mogu očekivati da budem poštovan, ako ja ne iskazujem drugima poštovanje?

Nemojmo se zavaravati. Mnogo neprilika u našem društvu proizlazi upravo zbog toga što se silno naglašavaju prava pojedinca, zaboravljajući da se prava među ljudima preklapaju. Tamo gdje nema poštovanja – bilo to u društvu ili u Crkvi – ta zajednica propada. Da ne idemo u društvena istraživanja, pogledajmo samo kakvo je ozračje u školama. Tamo gdje nema poštovanja prema starijima, tamo gdje nema skrbi za slabije, dolazi do eksplozije nasilja. Pa onda neki smatraju da treba uvesti nadzorne kamere… Rješenje je jednostavno, trebamo se učiti poštovati duge te od drugih tražiti poštovanje… To je još prije tri tisuće godina zapisano u ovoj, četvrtoj zapovijedi…


Ne poželi!


Deveta i deseta zapovijed mogu izgledati neobične: Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga! Doista zašto bi bilo važno nešto loše ne poželjeti, odnosno, samo zamisliti? Ta misao nikakva zla ne čini! Odgovor je dvostruk. Prvo, čovjek koji razmišlja o tome kako bi neko zlo učinio, koji poželi neko zlo učiniti, koji čak vreba priliku da zlo počini, već je samim time iznakazio sebe. Već je u srcu lopov, ubojica, preljubnik. I to se ne da sakriti. Oči čovjekove, koje su prozor duše, pokazuju zloću koja je u njemu. Drugo, čovjek koji sanja o tome da zlo učini, učinit će ga kada se pruži prigoda. Za vrijeme ratnih strahota znali smo se sa zaprepaštenjem zapitati, kako to da je neki čovjek – koji se prije rata doimao mirnim i normalnim – mogao učinit neki strašan zločin. Nažalost, istina je jednostavna: to je zlo zacijelo već dugo godina klijalo u njegovu srcu.

Zato je za nas važno da sačuvamo svoje srce od svake zle misli i primisli. Ako i doživim neku nepravdu, sjetit ću se Isusa koji je jednostavno rekao: Oče, oprosti im: ne znaju što čine. Naime, ako na mržnju uzvratim mržnjom, onda se zlo umnožava. Ne želimo, doista okaljati i izobličiti svoje srce ružnom pohlepom. Jer, ipak ćemo priznati, najveće je čovjekovo blago na zemlji čista savjest i radosno srce.

dr. Zvonko Pažin

dr. Zvonko Pažin

Župnik u Čepinu i profesor liturgike na KBF-u u Đakovu
dr. Zvonko Pažin

P o v e z a n i   t e k s t o v i

3. korizmena nedjelja (B) – komentar evanđel... Razvalite ovaj Hram i ja ću ga u tri dana podići Iv 2, 13-25 Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe p...
Trgovati (s) Bogom – razmišljanje uz 3. kori... U današnjem evanđeoskom odlomku iz Ivanova evanđelja (Iv 2, 13-25) u središtu pozornosti je Isusova reakcija na sve što se događalo u Hramu Bo...
3. korizmena nedjelja (B) – nacrt za homilij... Uvod i pokajnički čin Bog nas poziva da slušamo njegov glas, da vršimo njegove zapovijedi. I Sin je čovječji bio podložan tim zapovijed...
3. nedjelja korizme (B) Izl 20,1-17 Dajući Izraelu deset zapovijedi Bog svom narodu upućuje pouku kako će živjeti i kako hoditi putem života da bi bio Njegov s...
Saznati što je u čovjeku – razmišljanje uz 3... Opisujući događaj izgona prodavača i mjenjača iz Hrama i Isusov boravak u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, sveti Ivan će zaključiti da se Isus n...