3. nedjelja došašća (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Na današnji dan, treće nedjelje došašća Crkva od davnina naglašava radost. Radujemo se jer je Gospodin blizu. A znamo da nam je na poseban način blizak u riječi koju ćemo danas čuti i u otajstvu koje nam je slaviti. Htjeli bismo se, dakle, ispuniti Božjim mirom i Božjom radošću. Odložimo sve ono što nas priječi da budemo s Bogom. Pokajmo se za svoje grijehe.
- Gospodine, ti si radost svega stvorenoga. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, ti svoju Crkvu veseliš blagdanom svoga rođenja. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas sve pozivaš da budemo navjestitelji tvoje radosne vijesti. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
U jednom dokumentarnom filmu pokazali su djecu sa dalekog sjevera kako se igraju. Svuda oko njih snijeg i led i vedro nebo. Djeca toplo obučena igrala su se. Svi su trčali i smijali se od srca, glasno i neobuzdano. U prvi mah bi netko rekao: od igračaka imaju samo saonice. Nemaju ni šume ni trave, ni potoka, nit dječjih igrališta. Nisu čak imali ni loptu. Pa ipak, ta su djeca bila bezbrižna i vesela u svojoj igri. Očito je – igra i radost bili su u njima, neovisno o vanjskim okolnostima.
Uvijek se radujte
Danas nam u svoj jednostavnosti Pavao veli (1Sol 5,16-24): Uvijek se radujte! Govori li nam išta slika one djece na snijegu? A mi, sve više priviknuti na današnje potrošačko društvo, nekako u sebi mislimo da ćemo biti sretni i radosni tek kada… i onda nabrajamo: kad završimo školu, kad nađemo posao, kad dobijemo povoljan kredit, kada steknemo kuću ili stan, kad si budemo mogli priuštiti i vikendicu, novi auto, u kući ovo ili ono. Radovat ćemo se, mislimo, kad dobijemo bolji posao, bolju plaću, kad postignemo neku bolju društvenu ulogu, kad budemo izabrani u hrvatski sabor… I onda, kada nešto – ili čak sve! – od ovoga i postignemo, jesmo li sretni? Možemo li se radovati? Dok trčimo za uspjesima, radost nam sve brže bježi, kao kad pokušavamo proći ispod duge… A pogledajmo vrijeme u kojem je ovo Pavao pisao! Za Pavla i kršćane u Solunu bilo je to često vrijeme oskudice, progonstva, nesigurnosti. Ne usuđujemo se uopće usporediti životni standard tih prvih kršćana s našim standardom. Nikakve socijalne sigurnosti, a život težak uz puno rada, napora i odricanja. Pa ipak, unatoč tomu, Pavao veli: Radujte se!
Očito je, dakle, da nam veselje i radost ne ovisi o onome što imamo, što smo stekli ili što ćemo steći. Evo što nam Pavao dalje preporučuje, da bismo se stvarno mogli radovati.
Bez prestanka se molite
Kao prvo veli: Bez prestanka se molite! Zvuči previše jednostavno. A kako bi to molitva mogla utjecati na to da budemo radosni? Evo. Dok se molimo, Boga tražimo. U molitvi pokušavamo svoj život predati Bogu i Boga dovesti u naš život. Pokušavamo sebe i svijet oko nas gledati Božjim očima. I gle – sve je drugačije! U molitvi itekako shvaćamo da je sve ovo oko nas prolazno, pokvarljivo i da nikada ne može ispuniti naše srce pravom i istinskom radošću. Potrebna nam je molitva kao otklon od ovoga svijeta koji vidi upravo samo ovaj svijet i nije kadar podići i izdići oči iznad zemaljskog obzorja. Samo u molitvi vidimo život u pravome svjetlu. Samo po molitvi, po kojoj se s Bogom povezujemo, nalazimo istinski smisao, pravu snagu i nepatvorenu ljepotu svoga života.
U svemu zahvaljujte
Sljedeći je Pavlov naputak još ljepši. Veli: U svemu zahvaljujte. Jednostavno, a tako djelotvorno! Kakav je to čovjek onaj koji zahvaljuje? To je u prvom redu mudar čovjek koji vidi i razumije. Evo. Takav čovjek zahvaljuje Bogu za to što je jutros mogao ustati iz kreveta i doći na misu. Zahvaljuje Bogu za tolike obične a ipak važne stvari u svome životu. Za vid i sluh, za dom, za obitelj, za divni svijet koji nas okružuje, za prijatelje i tolike drage ljude. Zahvaljuje Bogu što može raditi i stvarati. Međutim, čovjek vjernik iznad svega zahvaljuje Bogu što ga je stvorio, što ga je po svome Snu spasio i otkupio i što je već sada dionik nebeskih dobara, odnosno dionik božanske naravi Isusa Krista.
Kako je lijepo u molitvi Bogu zahvaljivati! Čovjek se ispunja radošću, ispunja se mirom i nadom, a osobito zahvalnošću prema Bogu. Čovjek koji zahvaljuje raduje se jer zna da mu je Bog ne samo Stvoritelj, nego i Spasitelj, da mu je Otac, da mu daje udioništvo u svome božanstvu, da ga uzima kao svoje dijete. Nije čudo da su veliki duhovni ljudi danima u molitvi ponavljali samo dvije riječi: Oče naš! Koliko li neizmjerne i neistražive veličine u toj spoznaji i stvarnosti da nam je Bog Otac!
A sam Bog mira neka vas posvema posveti
Na koncu veli Pavao: A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – i duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.
To je naš put i naš program ovih dana do Božića, ali i inače u našem životu. U jednostavnosti srca želimo moliti i zahvaljivati Bogu za sve što imamo materijalno i duhovno, u ovome svijetu i u budućem. Tako ćemo ispuniti svoj život radošću unatoč svim nevoljama i križevima koje ovozemni život donosi. Tako ćemo biti Bogu posvećeni: s njime sjedinjeni kao njegova djeca, kao njegova baština, kao njegova milina. U tome slučaju možemo se radovati za sve što imamo ovdje na zemlji znajući da nas čeka baština neraspadljiva na nebesima.
Gospodin je blizu. Radujmo se. I neka naša radost bude znana svim ljudima. Jer, imamo blago neizmjerno: Bog ulazi u naš život i u naš svijet, a mi smo s njime i u njemu kao djeca ljubljena.
