3. nedjelja došašća (B): Iscijeliti srca slomljena
Čitanja: Iz 61, 1-2a.10-11; Otp. pj.: Lk 1, 46-50.53-54; 1Sol 5, 16-24; Iv 1, 6-8.19-28
Koliko tuge i boli zna biti u životu jednoga čovjeka: od prve dječje pokidane igračke do strašne obiteljske tragedije. Da čovjek doslovno klone duhom… Koliko slomljenih ljudi vidi, na primjer, jedan župnik… Teška bolest djeteta od samog rođenja i smrt u šestoj godini… Gubitak sina ili kćeri u ratu. Nagla smrt mladog oca ili mlade majke. Samoubojstvo dvadesetogodišnjeg sina. Tko može izreći riječ utjehe? Tko može reći: „Znam, kako ti je“? Mogu li neke rane ikada zacijeliti, mogu li se neke boli ikada preboljeti? Svaka brzopleta riječ, svaka jeftina utjeha samo povećava bol. A, evo, prorok ipak naviješta da će Mesija koji dolazi upravo to činiti. U Izaijinoj knjizi čitamo:
„Duh Gospodnji na meni je, jer me Gospodin pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Gospodnje.“
Ovdje je riječ očito o Mesiji, odnosno o Kristu. Što on čini? Naviješta radosnu vijest ubogima. Iscjeljuje srca slomljena. To je u svoje vrijeme on i činio. Bila je itekako radosna vijest kada je Isus teškom bolesniku vratio zdravlje. Naravno da je Isus iscijelio slomljeno srce majke čijega je sina vratio u život kada su ga već nosili na groblje. Međutim, njegova se misija nije mogla svesti samo na to. Isus nije došao riješiti zdravstveni sustav Palestine svoga doba. Njegova utjeha nadilazi ono svakodnevno.
Upravo zbog toga važno je pitanje koliko kršćani danas osjećaju da Bog po Isusu liječi srca slomljena, da naviješta radosnu vijest? Stvarno, kad se zlo dogodi, kada se tragedija ispuni, ništa na ovome svijetu to ne može promijeniti ni popraviti. Nitko ne može učiniti da se nije dogodilo ono što se dogodilo, nitko ne može nadomjestiti izgubljeno zdravlje, trajni invaliditet, smrt… Čovjek to može nadići samo vjerom i nadom. Mi ne možemo razumjeti putove Božje, kada on dopušta tolike nevolje i patnje i to onih nedužnih i nevinih. Ne možemo razumjeti zašto u svijetu moraju vladati tolike nepravde, toliki progoni i ratovi. Međutim, kršćani vjeruju da je radosna i dobra vijest u tome da Bog daje smisla našoj patnji i da duhom liječi naša srca, jer imamo pouzdanje da patnja nije ni uzaludna ni besmislena, ako imamo pred očima Kristovu patnju koja vodi do uskrsnuća. Ranjeno se srce nikad u potpunosti ne može izliječiti isključivo zemaljskim sredstvima. To može samo vjera i nada. Vjera u Krista koji pobjeđuje bol i smrt i nama otvara vrata u život. Zato s dubokom radošću slavimo blagdan njegova rođenja koji nam je pred vratima.