Utorak, 18 siječnja

3. nedjelja došašća (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Dobrohotni vjernici znali su upitati Božje ljude, proroke, pa i samog Isusa: “Što mi je činiti da život vječni baštinim?”, a onim nevještima i nedovoljno upućenima ulazak u kraljevstvo Božje povezan je s velikim, neobičnim i posebnim djelima. Tako se može činiti da sigurnu ulaznicu za kraljevstvo Božje imaju tek apostoli mučenici misionari redovnici i svećenici, a svi ostali se mogu ponadati tom istom kraljevstvu tek uz veliku pomoć svetaca i silnog Božjeg milosrđa. Sveto nam pismo, međutim, govori da Bog od nas traži svakodnevne redovite stvari. Neka nas i ovo današnje slavlje u tome smislu prosvijetli, ohrabri i ojača.

  • Gospodine, ti nas svojom riječju prosvjetljuješ na našem životnom putu, Gospodine smiluj se!
  • Kriste, ti nas učiš putu poniznosti i jednostavnosti. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas činiš suradnicima spasenjskog djela svoga Sina. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Svi se sjećamo kako je to biti u najnižem razredu u školi. Sjetimo se samo kako prvoškolci gledaju učenike osmih razreda! A kako tek brucoši apsolvente! I čini im se nekako nestvarnim, gotovo nemogućim da i oni prvašići ili brucoši dođu do konca školovanja. Pa ipak se to, naravno, zbude!


Što nam je činiti?


Tako su nas nesvjesno odgajali kad smo proučavali život svetaca. Pa nam se činilo nestvarnim i nedostižnim ono što smo čitali. Ta tko bi od nas mogao poći u misije i proboraviti tamo u teškim uvjetima ostatak života? Ta tko bi od nas mogao tako hrabro krenuti u mučeničku smrt radi imena Isusova? Tko bi od nas mogao poći u zatvoreni samostan i tamo provesti život u strogom postu i dugim molitvama? Tko bi od nas poput svetoga Nikole Tavelića mogao hrabro stati na lomaču, poput Majke Terezije liječiti gubave, siromašne u strašnim uvjetima? I onda nam se čini sve to daleko i nestvarno. Pa onda rado velimo: “Nisam ja svetac…” A što smo onda, ako nismo sveti?

Ne, nije uopće potrebno ići putem izvanrednih djela svetosti. Svatko ima svoj put, a taj je put redovito tako običan. Evo tako jednostavnoga puta koji nudi Ivan Krstitelj (Lk 3, 10-18). On, koji je bio veliki pokornik, odjeven u odijelo od devine dlake, on koji je boravio u pustinji hraneći se skakavcima i medom, on nudi tako jednostavan put da čovjek bude Božji čovjek. Čuli smo u evanđelju: kad ga je mnoštvo, dakle, kad su ga obični ljudi pitali što im je činiti, on im je savjetovao da iskazuju milosrđe onima koji su u potrebi. Dakle, nije im rekao da moraju poći u pustinju kao on, da moraju strogo postiti, da moraju ostaviti svoje domove i svoj posao. Jednostavno to – da čine dobro potrebitima. Onda su k Ivanu došli i carinici. To su bili oni koji su se stavili u službu Rimljana i koji su ponajčešće bili nepošteni i gramzivi prigodom ubiranja poreza. Njima Ivan daje jednostavan zadatak: da budu pošteni u svome poslu. Ponavljamo: nije od njih tražio da posvema promijene svoj način života, pa da, na primjer, napuste službu i postanu putujući propovjednici. Budu li bili pošteni u svome poslu i budu li imali ljubavi i razumijevanja za ljude, bit će blagoslovljeni i ljudi će ih blagoslivljati. I onda su došli i vojnici, vojnici koje su ljudi većinom doživljavali kao nasilnike. Nije im rekao da trebaju napustiti svoju službu, obući se u kostrijet i okajavati svoje grijehe. Rekao im je samo da ne smiju nikome činiti nasilja, da nikoga krivo ne prijavljuju. I to bi bilo to! Dakle, kada je u pitanju mnoštvo običnih ljudi, kada su u pitanju carinici i kada su u pitanju vojnici, svaki je od njih mogao na Ivanov zahtjev radosno uskliknuti: “Pa to je lako!” Doista, lako je čovjeku – samo ako hoće! – pomoći bližnjemu koji je u potrebi. Lako je cariniku – samo ako hoće – biti pošten u svome poslu. Lako je vojniku – samo ako hoće! – biti pravedan i blag prema običnim ljudima. Nije im Ivan dao pretešku zadaću, a ipak im je rekao ono što je bitno. I, budu li oni sve to obdržavali, zasigurno će se osjetiti ponukanima da – barem poneki od njih – pođu i korak dalje, kao što je od mnoštva carinika u Izraelu jedan od njih – Matej – postao apostol i evanđelist. No to su posebni pozivi i Bog znade kome će i u kojem trenutku taj poziv i uputiti.


A što je nama činiti?


Već naziremo i vlastiti put. Božja nas riječ potiče na redovite, obične, a ipak tako važne stvari. Recimo da smo i mi u onom mnoštvu što okružuje Ivana. On nam veli: “Pomozite potrebitu čovjeku kad god i gdje god možete. Budite dobrostivi prema ljudima koji vas okružuju.” Onda dođe učenik ili student pa ga pita što mu je činiti. Odgovor je jednostavan – potrebno je odgovorno pristupiti učenju i studiju. Već pogađamo što Božja riječ preko Ivana poručuju supružnicima: puno strpljivosti, ljubavi, dobrote, praštanja… Poslovnim ljudima poručuje da je iznad svega važno poštenje prema poslovnim partnerima, prema svakom čovjeku. Službeniku poručuje ljubaznost prema strankama, ekspeditivnost u poslovima, razumijevanje za one koji su nevješti. Policajcima poručuje da budu savjesni, nepodmitljivi, ali nipošto kruti ili, ne daj Bože, bahati. Svećenicima poručuje da iznad svega budu Božji ljudi, ljudi molitve, da budu strpljivi, ljubazni, radosni navjestitelji radosne vijesti. Bolesnicima i nemoćnima poručuje da budu strpljivi u svojim nevoljama i da svoje patnje združuju s patnjama Kristovim.

Možda bi upravo to trebala biti naša odluka i naša duhovna vježba u ovom vremenu došašća. Naime, ako si zadamo nešto neredovito (kao na primjer post, znatno više vremena posvećeno molitvi, neka pokornička djela), može nam se dogoditi da sve to s olakšanjem odbacimo kada dođe Božić. Zato, prema Ivanovu savjetu, dobro je potruditi se oko redovitih stvari. Kao prvo, razmisliti što bih ja u svom položaju i u svojim životnim prilikama mogao bolje i s više srca činiti. Čega bih se u svom svakodnevnom životu trebao odreći. I sve to onda staviti pod pečat sakramenta pomirenja – ispovijedi, pa onda oko toga uznastojati. Tako ćemo, idući jednostavnim i običnim putem po savjetu Ivana Krstitelja, postati bolji ljudi, Božji ljudi, graditelji Božjeg kraljevstva na zemlji. Zasigurno će nam tako i Božić biti i ljepši i radosniji