3. nedjelja kroz godinu (A): Ja sam Pavlov
Neki lokalni dužnosnik odobri donaciju da se u nekome selu obnovi vatrogasni dom i nabavi vatrogasno vozilo. I onda će – naravno – zahvalni vatrogasci i svi mještani postaviti spomen ploču u kojoj se navodi ime spomenutoga dužnosnika. Ljudi su sretni i zahvalni. Što bi tu bilo sporno? Naravno, sporna je činjenica da su darovana sredstva uzeta iz lokalnog proračuna, prema tome, to je novac poreznih obveznika. Komu onda treba ići zahvala?
Apostol Pavao u tome smislu nije se dao navući na tanak led kada su se u kršćanskoj zajednici u Korintu javile različite struje (1Kor 1,10-13.17). Neki su se smatrali sljedbenicima Pavla, drugi Petra, a treći poznatog propovjednika Apolona… I za svaku od tih skupina više nije bilo toliko važno tko su i kakvi su, nego to na koga se mogu pozvati. I svaka je skupina smatrala da je veća i zaslužnija od drugih. Pavao pokazuje svu apsurdnost takvoga strančarenja. Veli: „Zar je Pavao raspet za vas? Ili ste u Pavlovo ime kršteni? … Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti.“
Što da kažemo? Povijest se uvijek ponavlja. Netko će rado isticati kršćansku tradiciju svoje obitelji, netko svoj akademski status, netko svoje regionalno podrijetlo, netko svoj društveni i materijalni status, netko će pucati od ponosa što je član neke (kršćanske) udruge. Sve to po sebi može biti i lijepo i simpatično. Međutim, gdje je tu moja zasluga? Očito je. Od trenutka kada zbog moga položaja ili neke moje sposobnosti počnem s visoka gledati one druge, ja počinjem puštati oholosti da se u meni nastani, i stvari počinju izmicati kontroli. Jasna je poruka. Kao što su Pavao i ostali apostoli bili tek poslužitelji i posredovatelji Božji, tako svaki čovjek treba biti tek posredovatelj onih lijepih darova i sposobnosti koje ima. Svaki dar i talent koji imamo, radi drugih je, za druge je. Ja se mogu radovati što imam određeno znanje, vještinu, što sam sjajan u svojoj službi. Međutim, to su talenti koje sam dobio, to su okolnosti u koje sam stavljen. Ne bih trebao prosuđivati sebe u usporedbi s drugima i obratno. Ja nikada neću do kraja moći saznati zašto su okolnosti upravo takve da se ja nalazim ovdje, a ne netko drugi. Kada u jednostavnosti i radosti srca posredujem svoje darove i sposobnosti vlastitoj obitelji, društvu i Crkvi, onda širim mir i radost u sebi i oko sebe. Bez samoisticanja, bez oholosti, bez gledanja s visoka, bez strančarenja. Tako stvaramo rajsko ozračje već ovdje na zemlji. Mi to možemo. Za to smo stvoreni.
