30. nedjelja kroz godinu (C): Dobar boj
Pri koncu svoga života Pavao piše svom dragom učeniku Timoteju (2Tim 4, 6-8.16-18): „Dobar sam boj bio, trku dovršio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti“. Rekli bismo, to su riječi uspješna čovjeka na koncu života. Uspješna čovjeka? Sudeći po svemu onome što se apostolu Pavlu u životu dogodilo, teško da bi mu tkogod zavidio. Evo kako on sâm opisuje svoje nevolje: „U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često… Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom…“ Osim toga, on govori o tegobama dugih pješačenja, o podnošenju studeni i gladi… Uspješan čovjek? Po čemu? Pa ipak, Pavao je bio duboko uvjeren da mu je život bio ispunjen. Kako? Evo. On je bio uvjereni Kristov učenik i apostol, navjestitelj evanđelja. To mu je bilo važnije od svega. U tome je vidio i smisao svoga života i svoju radost. Na nevolje se uopće nije obazirao. Bio je posvema ispunjen svojim poslanjem i svojom vjerom. Zato je na koncu svoga život potpuno miran, zadovoljan iščekujući vječnost koju je propovijedao. Zvuči kao fanatizam? Nipošto. Pogledajmo. Nemaju li svi vrhunski športaši takav stav? Mjeseci i godine napornih treninga i velikih odricanja za njih su radost i ispunjenje. A što reći za roditelje? Koliko napora, odricanja, neprospavanih noći! Zar će oni sami sebe zbog toga sažalijevati? Jednako je tako sa životom svakoga od nas. Nije vrijedno samo ono što je lako i lagodno. Vrijedno je ono što nas nadahnjuje, što nas ispunja smislom i dubokom radošću.
Nije život u beskrajnim zabavama, „tulumarenju“, igricama, virtualnoj zabavi, ispijanju kavica. Neće u naš život donijeti istinski mir ni društveni prestiž niti zarada po svaku cijenu. Sve su to – recimo tako – igračke, a svake se igračke i dijete i odrastao čovjek brzo zasiti. Za nešto drugo smo stvoreni, za nešto što je plemenito, za ono što nas trajno – sve do vječnosti – ispunja ponosom, mirom i srećom. Stvoreni samo da iza sebe ostavimo nešto, za što na koncu života možemo reći da je vrijedilo živjeti, za nešto s čime se s radošću mogu susresti i u vječnosti. Dobro je to znao i naš dragi Šenoa koji je zapisao: „Oj, budi svoj.“ Znamo da je njegov život – kao i život apostola Pavla – bilo vrijedno živjeti.
