»Ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.« (Iv 17,3)
Shadow

33. nedjelja kroz godinu (C): Tko ne radi…


Neki su kršćani u gradu Solunu pogrešno shvatili Pavlovo propovijedanje zabilježeno u Drugoj poslanici Solunjanima (2Sol 3, 7-12) i počeli su vjerovati da je konac svijeta veoma blizu. Pa onda, budući da je kraj neminovan, čemu raditi? U svojoj nazovi-pobožnosti počeli su ljenčariti iščekujući drugi Kristov dolazak. Takvima Pavao jasno govori: „Dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.“

Poput svih farizeja, Pavao je izučio jedan obrt (bio je šatoraš) i prehranjivao se uglavnom radom vlastitih ruku. Tek bi ponekad primao darove od vjernika iz Filipa. Međutim, u Solunu je živio isključivo od rada svojih ruku. Zato s ponosom ističe sebe kao primjer: „Ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas.“ Netko bi danas rekao da je to bila Pavlova nepotrebna tvrdoglavost. Zar to nije nepotrebno trošenje vremena i energije da takav apostol gubi vrijeme radeći za svagdanji kruh? Zar ne bi bilo puno korisnije da se on posvetio isključivo propovijedanju i pisanju poslanica, kada je već bio „izvanserijski“ apostol? Pa ipak, Pavao je radio. Smatrao je da to ide uz njegovu službu, da to ide uz poziv Božjeg čovjeka, jer je Bog čovjeka stvorio, da „podloži sebi zemlju“. Sad ćemo se lako sjetiti da je i Isus sve do svoga javnoga nastupa (kada je imao oko 30 godina) radio u Nazaretu.

Otac zapadne kulture i zaštitnik Europe, sv. Benedikt je to sretno spojio u izreku i pravilo za sebe, svoje redovnike i za sve prave kršćane: „Ora et labora“ – „Moli i radi“. Jedno podupire drugo, jedno bez drugoga ne ide. Danas u našoj domovini prevažno je naglašavati upravo to načelo. Krist je posvetio i nas i sve stvorenje. Posvetio je i naš rad. Rad više nije prokletstvo nego način posvećivanja i oplemenjivanja. I sigurno je da vodi u moralnu propast i izopačenost vjerovanje da je pametan onaj koji prevari čovjeka ili državu, koji živi na račun svojih roditelja, koji se bogati na račun tuđih suza, na račun onih bezimenih i bezbrojnih umirovljenika, koji se tovi na oskudici očeva obitelji koji ne dobivaju plaću, majki koje gube svoja socijalna prava, žena koje se boje zatrudnjeti da ne izgube posao, mladih ljudi koji su prisiljeni raditi „na crno“ jer je to jedini način na koji mogu zaraditi. Dovodi nas do raskalašenosti i pokvarenosti vjerovanje da je trgovina (preko raznih veza i poznanstava) jedini pravi posao, a da je zapravo lud onaj koji ore i sije, ubire plodove i pokušava od njih živjeti. Ne varajmo se. Ako griješi onaj koji ne radi, kako li tek griješi onaj koji onemogućuje drugome da živi od rada svojih ruku. Zar smo zaboravili što piše u starom katekizmu da je u nebo vapijući grijeh „uskratiti radniku zasluženu plaću“?

I još nešto. Valja raditi. Međutim, pri tome čovjek ne bi smio izgubiti svoju dušu. Naime, kada podlegnemo reklamama i javnom mnijenju da time više vrijedimo što više posjedujemo, da smo više ljudi ukoliko u svemu slijedimo najnovije trendove, onda rad postaje tlaka, onda smo uvijek nezadovoljni, jer nikada ne možemo doseći visoke standarde koje nam nude reklame. Nikad dosta! I onda, nezadovoljni time što premalo zarađujemo i što nam presporo raste standard, idemo tamo gdje su veće zarade. I odlazimo iz Hrvatske. Vrlo je vjerojatno da će tamo više zarađivati. Ostaje otvoreno pitanje jesmo li time nužno sretniji, zadovoljniji, mirniji, jesmo li više ljudi… Veli Pavao: „Neka u miru rade i svoj kruh jedu.“ Veli Isus: „Ne živi čovjek samo o kruhu.“ Pretužno je slušati neke bajne intelektualce i političare koji mladima savjetuju da odu iz ove nesređene države. Da su tako razmišljali naši stari pobjegli bi glavom bez obzira u vrijeme turskog zuluma, u vrijeme germanizacije i mađarizacije, u vremenu diktature kralja Aleksandra, u vremenima Gologa otoka i Stare Gradiške.

Treba raditi i radovati se onome što imamo. A ako zastanemo i pogledamo u sebe i oko sebe, puno imamo. Na nama je da oplemenimo i zavičaj i domovinu.