4. nedjelja došašća (C): Otkuda meni

4. nedjelja došašća (C): Otkuda meni


Čitanja: Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac i 3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45


Biblija je prepuna primjera kako je Bog prepun iznenađenja u odabiru ljudi za neku posebnu službu. U Knjizi Postanka opisuje se kako Bog izabire Abrahama, starca i poziva ga da napusti svoju zemlju i ode u Zemlju obećanja da bi od njega učinio velik narod. Abraham je, zacijelo, mogao ovako razmišljati: „Otkud si mene, starca, našao? Ja trebam razmišljati o odlasku s ovoga svijeta, a ti od mene tražiš da stubokom mijenjam svoj život, da odem u zemlju koju mi odrediš, da porodim djecu, da posvema zaokrenem život?“ U istoj knjizi se opisuje kako Bog izabire Josipa Egipatskoga da on strpljivošću, vjernošću, ljubavlju i mudrošću spasi svoju obitelj od gladi i od zla. Nadalje, možemo samo zamisliti kako li se tek Mojsije otimao da ne prihvati ulogu koju mu je Bog namijenio: ispričavao se da ne zna dobro govoriti. Ali Bog je baš njega izabrao i Mojsije je postao zacijelo najveća osoba cijelog Starog zavjeta. Slično Bog izabire Davida, najmlađega među svojom braćom.

Ni proroci nisu baš samo tako prihvaćali Božji poziv. Jona je doslovce bježao, a i Jeremija se, poput Mojsija, izgovarao kako ne umije govoriti. U Novom zavjetu kad je Petar bio vidio kako je na Isusovu riječ čudesno ulovio mnogo riba, naglo je osjetio svoju slabost i grešnost, pa je rekao: „Idi od mene, Gospodine! Grešan sam čovjek!“ Isus ne prima ispriku. Petar kasnije postao apostolski prvak.

I evo, u Lukinu evanđelju (Lk 1,39-45), opisuje se kako je trudna Marija došla u pohode svojoj rođakinji Elizabeti koja je trebala roditi Ivana Krstitelja. U svojoj skromnosti Elizabeta se čudi i kaže: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“ To je čuđenje svih velikih ljudi. Oni su veliki upravo po tome što su bili svjesni svoje ograničenosti i svojih ljudskih slabosti.

To je ono čudesno. Istinski veliki ljudi itekako su svjesni svih svojih malenosti i prosječnosti i u isto su vrijeme zahvali Bogu za sve darove koje imaju i za sve ono lijepo što im se u životu događa. Naprotiv, maleni su oni ljudi koji smatraju sebe posebnima, velikima, višima od drugih. Istinski je velik onaj čovjek koji se znade sagnuti i prignuti do onoga malenoga. Istinski je velik onaj čovjek koji se priginje malenom djetetu, siromahu i svakom potrebitom čovjeku. Na takvim ljudima počiva sve ono što je lijepo i plemenito u ovome svijetu.