4. nedjelja došašća (C)

4. nedjelja došašća (C)

Susret Marije i Elizabete


Lk 1,39-45


Marija pohiti u Gorje, u grad Judin. Ona čini sve da dođe do susreta: napušta svoju kuću, prevaljuje put, prelazi preko uspona, spušta se niz padine – savladava mnoge prepreke da dođe do Elizabete. Ostavlja sve što ju je do jučer okruživalo i ide prema Elizabeti. Kao što ljubav nikad ne kasni, uvijek žuri ljubljenom, tako je i Marija žena u žurbi, u pokretu. Ona je jednostavno žena u hodu prema drugima. Nikada nije u Evanđelju sama, nikad se ne povlači od drugih u osamu, nego stalno ide prema drugima. Radost, kao i mir, kao i ljubav, živi su jedino ako ih dijelimo (E.M. Ronchi).

Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu… Marijin pozdrav nije bio običan jer nakon njega Elizabeti zaigra čedo u utrobi. Za Izraelce mir nije bilo stanje mirovanja, kad se ništa ne miče, nego mir je za njih ukupnost svih dobara koje čovjek može uživati. A punina mira nastupit će kad se bude ispunilo Božje obećanje u dolasku Spasitelja – Mesije: u danima njegovim cvjetat će pravda i mir velik sve dok bude mjeseca. Počela je era mira!

Marijinoj otvorenosti za susret kojim je prevalila gore da bi joj došla, Elizabeta odgovara ne otvarajući joj samo vrata. Ona otvara svoje srce, iz njega je voljna izbaciti sve ono što u vidu sebičnosti, nepovjerenja, zavisti i tomu slično može smetati da Marija u nj uđe. U njemu pravi mjesta ne samo za onakvu Mariju kakvu je poznavala do prethodnog susreta (u odnosu na koju je zbog toga što je svećenikova žena i odmakle dobi bila sociološki superiornija), nego za Mariju kakva je sada, nakon anđelova naviještenja – majka Sina Božjega! Dopušta joj da bude kakva jest, dopušta da bude drugačija negoli je bila do jučer:

Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Tako su do sada pozdravljene dvije žene u Pismu, Jaela i Judita. One su svojim rukama dovršile velike bitke u povijesti Izraela. Ovime evanđelist Luka daje do znanja kako Bog opet izvodi velika djela i zahvaća u tijek povijesnih zbivanja služeći se neočekivano slabim i krhkim sredstvima. Nakon što je upoznala sebe i ono što iz sebe treba odstraniti da bi se ispunila Božjim darom-Njegovim Duhom, i da bi u svoje biće pustila Mariju, Elizabeta sada spoznaje duboku istinu njezine osobe. Drugoga čovjeka nemoguće je upoznati sve dok ga se ne promatra u svjetlu njegova izvora i uvira u Bogu. Drugi čovjek je samo ono što je u očima svoga Stvoritelja. Ono što joj Duh daje spoznati, impresioniralo je Elizabetu. Najveća tajna za čovjeka, izvor strahova i noćnih mora – tajna života i smrti – pred Elizabetinim se očima otvara kao na dlanu. Naime, ono što je mrtvog činilo živim i što je život čuvalo jest Božji blagoslov – još tamo od Stvaranja čovjeka, preko Abrahama, sa koljena na koljeno – blagoslov i život su išli skupa; nije bilo života bez blagoslova. Punina blagoslova osiguravala je puninu života.

A sad je pred Elizabetom Blagoslovljena nad svim ženama, pa i nad Evom koja jemajka svih živih. Jer – u  Mariji je život nad životom! Elizabeta je majka u Evinom redu – rađa, ali rađa za smrt. Tek Marijinom porodom rađa se Onaj što će zbilja živjeti i nad kojim smrt nema vlasti. Zato je tek Marija majka u punom smislu te riječi – san svim ostalim majkama! Sve one do dan-danas svoju djecu rađaju u boli da bi ih u boli predale smrti. Koliko više shvaća čudo kojim je Bog obdario Mariju, koliko joj je pred očima jasnija Marijina blagoslovljenost, toliko je svjesnija beskrajne razlike između njih dviju: duboko je nedostojna pred Blagoslovljenom!

Kad do kraja primi k znanju neizmjernu razliku između njih dviju, da su one zapravo dva svijeta jer Marija je početak novog i boljeg, Elizabeta opaža: iako blagoslovljena, uzvišena, Ti se nisi udaljila od mene. U mojoj potrebi, došla si k meni. Ako Te je Bog blagoslovio i učinio Ti čudesna djela, neka si blagoslovljena i zato jer me ne zaboravljaš! U početku Marijine veličine jest Božji blagoslov koji je izdiže iznad drugih ljudi, ali pošto se ona u svojoj obdarenosti okreće i vraća, ne napušta čovjeka, Elizabeta joj vraća svojim blagoslovom. Blagoslovljena i od Boga i od čovjeka.

Otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Riječi su koje Izraelca podsjećaju na Davida kad je prenosio Kovčeg Saveza u Jeruzalem. Kovčeg–Škrinja Zavjetna došavši u Judeju ostala je tri mjeseca u jednoj kući, a tako i Marija kod Elizabete. Njezin prijenos pratila je radost i igra, kao što Marijin dolazak prati Ivanovo radosno igranje. Dakle, Marija je nova Škrinja Zavjetna! Dolazak Mesije praćen je eksplozijom radosti: raduju se mali Ivan, Elizabeta, Zaharija, pastiri, starac Šimun… Primiti Gospodina znači primiti radost.

Blažena ti što povjerova… Koliko li je obećanja izrečeno na proročka usta tijekom Izraelove povijesti? I, jer se nisu odmah ispunila, mnogi su počeli sumnjati, kovati svoja vlastita rješenja i na koncu završavali u neuspjesima. Marija je vjerovala Bogu. Nije imala potrebu za vizijama i čudesnim znakovima. Primila je samo Božju riječ i uz nju prionula, predala joj se. I zato kada ona bude otvorila usta, neće izgovariti riječi razočarenja, nego hvalospjev. Hvalospjeve pjeva samo sretna duša. Tek nakon susreta s Elizabetom Marija može potpunije sagledati i druge aspekte onoga što joj se dogodilo i što će to značiti za druge ljude. Bog započinje novu eru mira darom svoga Sina koga povjerava upravo njoj, neznatnoj službenici, koja je iskreno proživljavala iščekivanje Njegova adventa.