5. korizmena nedjelja (A) – nacrt za homiliju

Uvod i pokajnički čin

Zajednica vjernika, Crkva, Tijelo je kojemu je Krist glava. On je jedan od nas. Stalo mu je do nas i kad nam je teško mogao bi nam zajedno s pjesnikom reći: “Boli me suza u tvom oku!” Međutim, ne bismo htjeli svojim grijesima stvarati rane u tako svetom tijelu. Pokajmo se zato za sve svoje grijehe i propuste!

• Gospodine, ti si dobar i milosrdan, ti se nad zlom sažališ. Gospodine, smiluj se!
• Kriste, ti si plakao nad grobom svoga prijatelja Lazara. Kriste, smiluj se!
• Gospodine, ti i nas pozivaš da imamo sućuti i ljubavi jedni za druge. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju

“Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Reče to Marta, sestra naglo umrlog Lazara. “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Reče to i Marija, druga sestra istoga Lazara (Iv 11, 1-45).

A Lazar je bio Isusov dobar prijatelj. Pouzdan prijatelj. Čovjek koji ga je sa svojim sestrama bio toliko puta ugostio i omogućio mu da se u miru odmori i opusti nakon iscrpljujućih pješačenja i javnih nastupa.

I taj je čovjek umro. Naglo. K tome je izgledalo da se Isus baš i nije bio potrudio da požuri i zatekne ga živa.

Tako je Lazar bio već četiri dana mrtav, kada je Isus stigao. Zakasnio je. Jedna od mnogih tragedija. Možda i ne tolika tragedija kada se samo pomisli na toliku djecu pomorenu u ratovima i pobunama, na tolike nevine koji su stradali od ruku i mača nasilnika, kada pomislimo samo na tolike gorke suze sirota, udovica i ucviljenih majki.

Veliko je i preduboko dno ljudske patnje, ogroman je ocean gorkih ljudskih suza od početka svijeta pa do danas…

I zaplaka Isus

I Isus dolazi na grob Lazarov. Još uvijek je bilo mnoštvo ljudi koji su bili uz sestre Martu i Mariju da ih tješe. I što čini Isus na grobu Lazarovu? Plače.

Evo, takav je Bog nad ljudskom patnjom. Isus je na neki način dopustio da Lazar umre, a onda je duboko tugovao. Plakao. Pogotovo kad je vidio uplakane sestre i rasplakano mnoštvo. Baš kao što reče netko iz mnoštva, i mi bismo mogli reći: “Zar on, koji je slijepcu otvorio oči nije mogao učiniti da ovaj ne umre?” Doista, nije li bilo razumnije zlo spriječiti, nego li ga liječiti? Zašto Bog tako postupa?

To je tajna. Tajna naše vjere i našeg ljudskog življenja. Ovdje, na ovom svijetu nikada je do kraja nećemo razumjeti.

Lazare, iziđi!

Međutim, tu pripovijest ne prestaje. Isus vraća Lazara u život. Kako opisati tu radost? Ta Lazar je bio omiljen, obljubljen. Toliki su za njim bili plakali. I sad, evo, živ korača. Zar ne, događa se to i u našim životima. Bilo je toliko strašnih trenutaka, bilo je toliko smrtnih opasnosti i situacija koje su izgledale bezizlazne. I onda je Bog dao, Bog providio. Učinio nešto divno kada smo se tome najmanje nadali. Došlo je zdravlje, došlo izmirenje, prestao rat, uminula bolest. Čini Bog takve stvari vrlo često. Nisu uzaludne tolike molitve i toliki vapaji. Vapaji za mirom, zdravlje, slogom i ljubavlju.

Ako i umre, živjet će

A sada dolazi ono temeljno. Kada je ono Marta prekorila Isusa što nije ranije došao, veli joj Isus: “Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?”

O čemu se radi? Savršeno nam je jasno da je Lazarovo uskrsnuće ipak izuzetak. U evanđeljima su navedena ukupno tri slučaja da bi Isus mrtvaca uskrisio. Toliko je bilo i u Isusovo vrijeme prerano umrlih, nesretno stradalih… Zato Isus veli: “Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.” Svako je Isusovo čudo tek zrno onoga što Bog u konačnosti želi dati onima koji ga ljube. Kada Isus ozdravlja uzetoga, on naviješta svoju moć praštanja grijeha. Kada umnaža kruh, on naviješta nebeski kruh, svoje tijelo koje nam daje duhovnu okrjepu. Konačno, kada Lazara vraća u život, on nagoviješta kako će vječnim i trajnim životom obogatiti sve koji ga ljube. Isus obećava i daje puno više od onoga što su njegovi suvremenici mogli vidjeti i doživjeti.

I mi smo tu

Prvo. Ako smo nečim pogođeni, ako lijemo suze, ako naš naša bol do zemlje pritišće i savija, znajmo, Bog je uz nas i “boli ga suza u oku našemu”. Kad nam je najteže, Bog je najviše uz nas.

Drugo. Možemo se nadati Božjoj pomoći i Božjem blagoslovu u ovom životu. Zato trebamo moliti i za zdravlje i za uspjeh i za mir, a iznad svega za to da u nama i u našim obiteljima vlada ljubav, dobrota, Duh Božji.

Treće. Toliko puta neće ići onako kako mi želimo. Toliko ćemo puta ostati neuslišani. Ali znajmo. To nipošto nije zbog toga što bi nas Bog zaboravio ili što bi mu bilo svejedno ili što mu ne bi bilo stalo. Pogledajmo Gospodina Isusa! Bog Otac nije ga poštedio grozote križa, ali ga je nakon smrti uzdigao iznad svakog bića. Tako i nama Bog za dobro uzima svaku našu strpljivost, strpljivo i s vjerom podnesenu patnju…

“Ako i umre, živjet će”, veli Isus i dodaje: “Vjeruješ li ovo?” Odgovorimo zajedno s Martom: “Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!”

Neka Duh Gospodina Isusa obuhvati i naše drage pripravnike na sakramente krštenja, potvrde i euharistije.