Četvrtak, 20 siječnja

5. korizmena nedjelja (A): Onaj koga ljubiš


Čitanja: Ez 37, 12-14; Ps 130, 1-8; Rim 8, 8-11; Iv 11, 1-45


Uvijek se iznova i vjernicima i nevjernicima javlja ono strašno pitanje: na koju stranu Bog gleda, kada čovjek silno trpi nepravde, bolesti, progone? Zašto Bog dopušta da zlo buja, da nesreće često pogađaju upravo one malene, pa i ponajbolje među nama? Budimo iskreni. I najveći teolog, i svećenik, pa i najveći svetac ne može dati lako razumljiv i prihvatljiv odgovor pred konkretnim, slučajem, kao što je ova epidemija. Zašto, Bože?

Evo istoga pitanja u Ivanovu evanđelju. Isus je imao troje dobrih prijatelja u Betaniji, mjestu blizu Jeruzalema. Bile su to sestre Marta i Marija i njihov brat Lazar. Isus je rado boravio u njihovoj kući gdje je nalazio i okrepu i odmor. Veli Ivan: „A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.“ Onom ljudskom, normalnom prijateljskom ljubavlju. A evo, dogodilo se da se Lazar ozbiljno razbolio, dok je Isus bio daleko. I sestre poruče Isusu: „Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.“ Znate ono, kada čuješ da ti je najbolji prijatelj u stvarnoj nevolji, dolaziš odmah, ako treba prekidaš godišnji odmor. Ali evo, zapisuje Ivan, Isus nije požurio. Ostao je još dva dana u onom mjestu u kojem je boravio. I, naravno, kad je konačno došao u Betaniju, Lazar je već bio mrtav. Prvo što mu je rekla Marta, a nakon toga i Marija koja je pristigla bilo je: „Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.“ Teško je bilo čuti te riječi. Ispalo je da je Isus iznevjerio svoje najbolje prijatelje: i Lazara i njegove sestre.

„Tko može dokučiti misao Gospodnju?“, veli Pavao. Propovijedamo (i vjerujemo) da je Bog sama dobrota i sama ljubav, a onda vidimo tolike strahote, tolike nesreće i tolike patnje onih posve nevinih. I ne morate biti svećenik, da biste vidjeli koliko velika može biti čovjekova bol i koliko strašna može biti nesreća. „A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara.“ Kako povezati Božju mudrost i Božju ljubav sa strašnom realnošću svijeta u kojem živimo?

Ivan dalje opisuje da je Isus tom prigodom učinio čudo i uskrisio Lazara od mrtvih. Za kršćane je to samo znak. Naime, Lazar se ponovno bio vratio u svoj svakodnevni život, što je sjajno, ali je on ipak, nakon određenoga broja godina – umro. Lazarovo uskrsnuće za kršćane je znak da će Bog, na nama zasada nedokučiv način, uspostaviti pravdu, mir i ljubav. Knjiga Otkrivenja, posljednja knjiga Novoga zavjeta, veli: „Otrt će im Bog svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti.“ Blago onome tko živi u toj vjeri i nadi, svim nesrećama usprkos.