Utorak, 15 lipnja

5. korizmena nedjelja (B) – homilija


Uvod i pokajnički čin


Povijesne knjige i dnevni tisak daju nam vjerovati da ljudsko društvo počiva na njihovim političkim vođama i inim moćnicima. Istina je posve drugačija. Društvo djeluje, postoji i funkcionira zahvaljujući mnoštvu običnih ljudi koji rade, odgajaju djecu, odvajaju za bolesne i stare… Kako u društvu tako i u Crkvi: stvarno su važni oni obični ljudi koji u jednostavnosti srca vrše svoje dužnosti, Boga poštuju i ljube, a bližnje vole i prihvaćaju kao same sebe, koji prihvaćaju svoje životne nedaće i svakodnevno Bogu hvalu iskazuju. Takvi bismo htjeli i mi biti. Neka nam u tome pomogne Božja milost i ova otajstva koja započinjemo slaviti.

  • Gospodine, u punini vremena poslao si nam svoga Sina kao Spasitelja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, bio si poslušan svome Ocu sve do smrti, smrti na križu. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da podnosimo svoje životne nedaće, vršeći tvoju volju u svakom trenutku. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Slava i proslava… Kako li samo ljudskom uhu gode te riječi! Mnoštvo ljudi gotovo u transu maštaju o tome kako ih mnoštvo slavi na stadionima, na trgovima, u kino-dvoranama. Zbog slave su vojskovođe odlazili u daleke krajeve, vodili krvave ratove… Zbog toga da ih smatraju velikim vođama, poglavnicima i najvećim sinovima svoga naroda toliki su silnici zatvarali, mučili i ubijali svoje stvarne ili zamišljene protivnike. Rimski su vojskovođe žudjeli za tim da prođu ispod slavoluka pobjede okruženi svojim vojnicima dok gone zarobljenike i vuku ratni plijen…


Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji


Zar o tome danas želi govoriti Isus kad veli, čuli smo (Iv 12, 20-33): Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji? Oni koji su ga slušali, pogotovo njegovi najbliži sljedbenici, zacijelo su na takav način i razmišljali o Isusovoj proslavi. Ta Isus je već bio slavan! Govorio je kao onaj koji ima vlast, činio je silna čudesa, postavljao se kao vrhovni autoritet, mase su za njim krenule! I sada Isus treba samo pucnuti prstima i svi će krenuti za njim da otjera mrske Rimljane i uspostavi Božje kraljevstvo na zemlji s Jeruzalemom kao glavnim gradom, i Židovima kao prvima među svim narodima…

Isus, očito, tako ne misli. Većina onih koji žele stvoriti svjetsku slavu razaraju i uništavaju druge da bi sebe uzdigli. A znamo da su pravi velikani samo oni koji izgrađuju, liječe. Pogledajmo samo što je, na primjer, ostavio iza sebe veliki biskup Strossmayer! Međutim, naš Spasitelj ide još dalje: ne samo da ne ruši i ne razara, nego, naprotiv, on predaje sama sebe za nas. O takvom svom pozivu i poslanju i o svojoj proslavi govori u prekrasnoj slici. Veli: Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat plod. Pšenično zrno se posije u zemlju, u mrak i vlagu. Nevještom oku se čini da to za sjeme znači trulež, propast, smrt. Međutim, znamo, iz te prividne truleži iz tog naoko-umiranja rađa se novi život i to još bujniji: od jednog zrna nastaje cijela biljka s mnoštvom zrnja.

Upravo je tako bilo s Isusom. Za njegove suvremenike, njegove neprijatelje, ali i za njegove prijatelje Isusova smrt je bila tragedija, nesretni završetak njegova djelovanja. Uzaludno je bilo, mislili su, i njegovo djelovanje i njegov nauk. Međutim, upravo po svojoj predanosti i vjernosti Ocu, po svom poniženju, po muci i smrti Isus prelazi u uskrsnuće, u svoju konačnu i pravu proslavu. Krist se proslavio time što je svome Ocu bio vjeran do konca, što je njegov naum u svemu ispunio. Proslavio se time što je poniznošću i poslušnošću satro oholost, nadutost i ovosvjetsku silu sotone i svih Božjih protivnika. Poniznošću je pobijedio oholost, ljubavlju mržnju.

Ova nam riječ ulijeva nadu i ohrabrenje. Moderan svijet rado dijeli ljude na „dobitnike“ i gubitnike“ (sveprisutni engleski izrazi!). Gubitnici bi, naravno bili maleni, slabi, siromašni, bolesni, stari, nepoznati, nepriznati, ružni, debeli, oni koji se drže svojih vjerskih načela; dok bi dobitnici, naravno, bili oni brzi, lijepi, mladi, bogati, uspješni, poznati, moćni… Isusovo evanđelje, kako smo vidjeli, posve drugačije vidi smisao čovjekova života. Veli: Tko ljubi svoj život, izgubit će ga! Ako netko po svaku cijenu želi postati „dobitnik“, izgubit će sebe, izgubit će svoj život, smisao svoga postojanja. Jer, mi kršćani znamo i vjerujemo da smisao života nije u borbi za tim da postane „dobitnik“. Smisao našeg života u tome je da se podložimo Bogu, da prihvaćamo i vršimo njegovu volju i to u svakom slučaju. Iz Božje ruke prihvaćamo tako svaki blagoslov i svaku životnu radost: zdravlje, posao, obitelj, mir, radosno drugovanje. Međutim, iz njegove ruke prihvaćamo i kušnju i muku i nevolju, naravno ne zato što bismo – nastrano – voljeli muke i nevolje, nego jednostavno zato što želimo biti Bogu vjerni po svaku cijenu. Pa kao što supružnici u trenutku sklapanja ženidbe vele da će jedno drugome biti vjerni u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, u najmanju ruku to isto mi obećavamo Bogu i želimo po tome živjeti. Kada prihvaćamo svoje životne križeve, mi smo svjesni da smo tek zrno koje biva posijano, da bi donijelo obilat plod. Ako nam Bog dade zdravlja, uspjeha, ako nam podari lijep životni standard – hvala mu. Mi želimo služiti Bogu i bližnjemu u svakom slučaju, uvjereni, poput apostola Pavla: Ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem (Rim 8,38-39).


Ako tko hoće služiti mi, neka ide za mnom


Isus je naučavao riječju i djelom. Nije samo govorio ono što je za nas dobro, nego je to sam svojim životom pokazao. On je ljubio čovjeka, vršio je volju svoga Oca u svakom trenutku, opraštao je grijehe, pokazivao sućuti za one koji trpe, oprostio je svojim ubojicama. I onda danas nama jednostavno veli: ako mi tko hoće služiti neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj.

To je temelj našeg duhovnog života. Nasljedovati Isusa. Ta mi smo kršćani, to jest „Kristovci“. Sveti Pavao često o tome govori. Veli: Uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje (2 Kor 4,10). Mi smo, naime, pozvani da budemo živa slika Kristova, da očitujemo i ostvarujemo njegovu dobrotu, ljubav, njegovo predanje, da poput njega prihvaćamo i u svemu vršimo Božju volju. Izvan Krista nema spasenja. A ovo je jedini put: živjeti i umrijeti s Kristom, s njime trpjeti, da bismo s njime bili i proslavljeni.


Postigavši savršenstvo


Upravo nam to govori današnja Poslanica Hebrejima (Heb 5, 7-9). Govoreći o Kristu veli: Premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga života. Upravo to. Po poslušnosti sve do smrti Krist je postigao savršenstvo i time je pribavio vječno spasenje svima koji se u nj uzdaju. Mi smo koji puta savršenstvo vjerskog života skloni promatrati u izvanrednosti. Pa nam se onda čini da su savršeni vjernici oni koji su poginuli za vjeru ili koji su proganjani zbog vjere, oni koji provode strogi pokornički život, koji žive kao redovnici ili redovnice, kao svećenici i misionari. A istina je puno jednostavnija. Nije Isus po patnji kao takvoj, nego po predanosti Božjoj volji postigao savršenstvo. On je svojim suvremenicima izgledao tako obično. Bio je „tesarov sin“. Međutim, njegova posebnost i njegova uzvišenost na ovoj zemlji bila je upravo ta predanost, poslušnost. To je i naš put savršenstva i spasenja. Neka nas tim putem vodi svjetlost duha Svetoga i snaga Kristova.