Utorak, 17 svibnja

5. korizmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Bog nas uvijek iznova iznenađuje, iznenađuje nas svojom ljubavlju. Bog svoju veličinu i svoju svemoć veoma često i rado pokazuje upravo svojom beskrajnom strpljivošću i dobrotom prema slabom čovjeku. Mi ljudi uvijek možemo pred njega doći s punim povjerenjem tražeći od njega oproštenje, milosrđe i mir. I mi danas, na početku ovog misnog slavlja, stojimo pred Bogom sa svojim slabostima i grijesima, svjesni da on na naše pokajanje uvijek odgovara oproštenjem, a na naše molbe uvijek svojom ljubavlju i milošću.

  • Gospodine, ti si čovjeka stvorio jer si ga ljubio. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si došao da sve palo uzdigneš i nas učiniš sinovima i kćerima nebeskog kraljevstva. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas pozivaš da svojim bližnjima iskazujemo praštanje i ljubav. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


I predobro znademo kako je to sa starim i dotrajalim strojevima – od automobila do malih kućanskih aparata. Kad se tako, na primjer, počne kvariti stari automobil, popravcima nikad kraja! Uzimali se stari ili novi dijelovi, staro ostaje staro, a pokrpano – pokrpano. Nije čudo da je jedan poznati vlasnik tvornice automobila jednom davno rekao: „Najbolji automobil je – novi automobil“. I to je, u konačnici, točno. Danas smo u potrošačkom društvu i svi naši aparati imaju ograničeni vijek trajanja, nakon kojega njihov popravak i održavanje jednostavno postaje neisplativo. Najbolje što se može jest – takve proizvode reciklirati.

I onda se nama ljudima događa da tako i druge ljude gledamo. Ako se netko u određenom trenutku pokazao loš, za nas on nikad više ne može biti bitno drugačiji. Lopov ostaje lopov, lažac ostaje lažac, lijenčina ostaje lijenčina, nevjeran čovjek ostaje nevjeran čovjek. I svjesno i nesvjesno ne očekujemo da se čovjek može na bolje promijeniti. To je kao kad čovjek jednom zaradi dosje u policiji: ostaje mu do konca života. Koliko god se mi ljudi gradili velikodušnima i dobrostivima, vrlo često imamo slonovsko pamćenje: opraštam, ali ne zaboravljam.

Tako mi ljudi. A Bog? Ima li on povjerenja u čovjeka i u njegovu sposobnost da se obrati na bolje? Ili možda i Bog, poput nas ljudi, posve odbacuje onoga koji se počeo kvariti i uzima novoga? Smatra li i Bog da se čovjek, koji je vrhunac njegova, Božjeg, stvaranja, može popraviti i preurediti da bude posve nov? Ili je onaj koji jednom sagriješi nesposoban da se vrati na prvotnu svetost? Kako Bog postupa? Čuli smo u prvom čitanju (Iz 43, 16-21): “Evo, činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate? Da, put ću napraviti u pustinji, a staze u pustoši.” Bog je kadar učiniti novo, stvoriti novoga čovjeka, čovjeka potpuno preobraziti.


Bog vjeruje u čovjeka


Evo tako pred Isusom grešnice (Iv 8, 1-11). Žene koja je prekršila bračnu vjernost. Ljudi su oduvijek vrlo strogo sudili takve grijehe i takve su grešnice ostale trajno obilježene. Jednostavno rečeno, ljudi uglavnom ne mogu vjerovati da se može promijeniti onaj ili ona koja je već jednom tako pogriješila. Pa čak kad bi jedna takva grešnica ili općenito jedan grešnik i promijenio svoje vladanje, u očima ljudskim on ostaje ponajčešće trajno obilježen. Međutim, Bog djeluje posve drugačije. Puno je takvih primjera iz Svetog pisma. Mojsijeva brata Arona, nakon onog užasnog grijeha kad je ovaj bio predvodnik onima koji su se klanjali zlatnom teletu, njega, dakle, Arona, Bog čini velikim svećenikom. Davida, nakon preljuba i ubojstva koje je bio počinio Bog određuje da bude praotac Kristov. Petra, kolebljivca i čovjeka koji ga je zatajio, Isus čini prvakom apostola. Pavla, nasilnika i progonitelja Isus čini apostolom naroda. Zato Pavao u današnjem drugom čitanju (Fil 3, 8-14) i može mirno reći: “Što je za mnom, zaboravljam!” A kamo bismo dospjeli kad bismo prelistavali životopise pojedinih svetaca? Bog doista vjeruje da se čovjek može promijeniti. I upravo kako veli u prvom čitanju, on sve čini novo.


Bog osuđuje grijeh, ali prihvaća grešnika


U primjeru ove žene koju Isus nije htio osuditi vidimo i drugu važnu sastavnicu Božjeg djelovanja prema čovjeku. Isus ne osuđuje preljubnicu. Oprašta joj njezin grijeh i njezine grijehe. Međutim, ne prihvaća i ne odobrava njezin grijeh. Zato joj veli da u miru ide i da više ne griješi. Nije Bog ravnodušan prema grijehu. Naprotiv. Želi ga ukloniti i uništiti. Međutim, beskrajno, stvarno beskrajno je strpljiv i milosrdan prema grešniku – čovjeku. To je naša nada i naša radost


Vjerujemo u premoć Božje ljubavi


Tako i mi, u ovoj korizmi, s radošću i mirom stojimo pred Bogom. Znademo da nas on uvijek želi prihvatiti kao svoju djecu. Znademo da se on uopće ne želi baviti našom prošlošću – nju ionako nitko ne može izmijeniti. Bog gleda na nas s naklonošću i ljubavlju. Nakon našeg kajanja Bog nam oprašta i prihvaća nas kao svoju ljubljenu djecu. I jednako kao i u slučaju one žene, Bog nas poziva da više ne griješimo. Što je uz njegovu milost stvarno moguće, jer nas Bog nikad ne poziva na nemoguće.


Naš stav prema grešnicima


Koju mi poruku dajemo drugim ljudima? Vjerujemo li u njih kako u njih vjeruje Bog, dajemo li im prigodu kako im daje Bog? Kakve poruke šaljemo svojim najbližima? To se često i ne kazuje riječima, ali se itekako osjeti. Počnimo od svoje kuće. Okružimo svoje najbliže ljubavlju i povjerenjem. Nemojmo se vraćati na staro, nemojmo spočitavati stare grijehe. Pokažimo da vjerujemo u svoje bližnje, da ih prihvaćamo, da ih volimo. Budite uvjereni: tako ćemo najbolje doprinijeti tome da se svi mijenjamo, da svi po Božjoj milosti postanemo bolji, odnosno novi ljudi, dionici nebeskog kraljevstva.