Portal katoličkih teologa
5. nedjelja kroz godinu (A): Priđoh k vama slab

5. nedjelja kroz godinu (A): Priđoh k vama slab


Čitanja: Iz 58, 7-10; Ps 112, 4-8a.9; 1Kor 2, 1-5; Mt 5, 13-16

PDF za preuzimanje


Stvarno je velik čovjek onaj koji je svjestan svojih ograničenosti i koji to mirno može priznati. Ne postoje nadljudi, heroji bez mane i straha. Kada kršćani gledaju apostola Pavla, dive mu se kao možda najvećem apostolu, čiji su spisi u temelju svekolikog kršćanskog nauka. Nazvan je apostolom naroda. Bio je to čovjek koji je pronio evanđelje praktički cijelim ondašnjim svijetom. K tome bio je sposoban stvoriti vrlo veliki krug suradnika, prijatelja, podupiratelja. Bio je erudit. Na primjer, Poslanicu Rimljanima pisao je prije nego što je uopće došao u Rim i u toj poslanici pozdravlja poimence dvadeset i šest što pojedinaca, što obitelji koji su tamo boravili. Sve ih je poznavao!

Međutim, nije Pavao bio nadčovjek. Imao je on i svojih slabosti, možda čak i neku neugodnu bolest. O tome možemo samo nagađati. Nije baš bio tako samouvjeren kako bismo za nj mogli vjerovati. Ali, on je iskren. Evo što piše kršćanima u gradu Korintu: „I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću… ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju.“ Međutim, veli Pavao, Božja sila i Božji Duh djelovao je u njemu i o njemu, pri čemu se on, Pavao, smatrao tek nesavršenim oruđem u Božjim rukama.

U čovjeku je ovo dvojstvo stalno nazočno. S jedne strane, ako smo iskreni prema samima sebi, znamo vrlo dobro da imamo svojih strahova, nesigurnosti, nespretnosti. Podložni smo pogreškama, tjeskobi, kajanjima. Osjećamo se koji put kao potrošena roba, kao ispuhan balon. Upravo to: nismo nadljudi. Mudro je i dobro biti toga svjestan. Mudro je i dobro ne izigravati nadljude, nego mirno – i svojoj djeci! – priznati da smo slabi, nestalni, da griješimo… To će nas osloboditi tjeskobe i napetosti uzaludnog truda da budemo ono što nismo i što nikad ne možemo biti. No, s druge strane, čovjek vjernik zna i vjeruje da u njemu i po njemu djeluje Božja snaga, a po njemu Bog čini lijepe stvari i u obitelji i u društvu. Ne hvalim se svojim sposobnostima i dobrim djelima. Bog mi daje tu silu i snagu. To je izvor radosti, ali i izvor realnosti, odnosno poniznosti.

Baš zato što je bio svjestan svoje ograničenosti, Pavao je bio velik. Uzidan u temelje Crkve i svekolikog kršćanstva. To je poruka i za nas. Ne trebamo imati komplekse zbog svojih nesavršenosti. Jednostavno, mi činimo ono najbolje što možemo, s ljubavlju i predanošću. I to je ono Božje djelo. Realan čovjek ne bi trebao ništa više poželjeti.