5. nedjelja kroz godinu (B) – homilija
Uvod i pokajnički čin
Vječita je životna tema putanje: otkuda patnja? Zašto čovjek koji puta silno trpi? Zašto je i sâm Sin Božji morao trpjeti? Na ta pitanja možemo naći odgovor samo ako ih promatramo očima vjere i kršćanske nade. Danas nam Božja riječ progovara o tim teškim temama. Neka nas duh Božji prosvijetli da tu riječ razumijemo, prihvatimo i u život provedemo. Priznajmo svoje grijehe, zazovimo milosrđe Božje da bismo bili dostojni ove riječi i ovih otajstava koja želimo slaviti.
- Gospodine, ti si sve stvorio dobro. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, nakon ljudskog pada, ti si nas otkupio svojom smrću i uskrsnućem. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti nas pozivaš da budemo dionici Kristovih patnja, da bismo bili dionicima i njegove nebeske proslave. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Ima nekih kukaca, kao što je hrušt, koji samo jedan ili dva dana žive na površini zemlje. Neshvatljivo malo, rekli bismo. Međutim, što je čovjekov vijek od sedamdeset, osamdeset, pa i stotinu godina, prema milijardama godina koliko su stari ova naša zemlja i cijeli svemir? Tako nas sveti pisac poučava: Jer je tisuću godina u očima tvojim k’o jučerašnji dan koji je minuo (Ps 90,4). Kad uđemo u takve misli, kao da nas obuzima neka tjeskoba.
Nije li borba život čovjekov na zemlji?
U današnjem prvom čitanju (Job 7, 1-4.6-7) progovara nam Job, onaj patnik koji je stvarno iskusio što je nesreća i nevolja: izgubio je svoju djecu, svoje imanje i dopao teške bolesti. Nakon tih strašnih iskustava čuli smo kako Job progovara: Nije l’ borba život čovjekov na zemlji? (…) noći su mučne meni dosuđene. Liježući pomišljam :“Kad li ću ustati?“ A dižuć se „Kad ću večer dočekati!“ Doista kako li samo strašne mogu biti ljudske nesreće! Dovoljno je pomisliti na rat i glad, na silne nepravde i nasilja u svijetu, na obiteljske tragedije, na iznenadne bolesti i prometne nesreće… I s time treba živjeti! Kako li samo mučan znade biti čovjekov život. Tako i sveti Pavao u jednoj poslanici nabraja svoje poteškoće: U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često. Od Židova primio sam pet puta po četrdeset manje jednu. Triput sam bio šiban, jednom kamenovan, triput doživio brodolom, jednu noć i dan proveo sam u bezdanu. Česta putovanja, pogibli od rijeka, pogibli od razbojnika, pogibli od sunarodnjaka, pogibli od pogana, pogibli u gradu, pogibli u pustinji, pogibli na moru, pogibli od lažne braće; u trudu i naporu, često u nespavanju, u gladu i žeđi, često u postovima, u studeni i golotinji! (2 Kor 11,23-27). Tko može istražiti ponore ljudske patnje, tko može isušiti suze cijeloga svijeta?
Dani moji brže od čunka prođoše
I sada dolazi još nešto. Koliko god čovjek trpio, ipak se uvijek iznova nada, vjeruje da će biti bolje. Ali i tu Job kao da nas obeshrabruje. Kao primjer uzima tkalački stan. Poznato nam je, barem iz pripovijedanja ili slika, kako se njime rukuje: čunak s potkom hitro se prebacuje sad na jednu sad na drugu stranu. Tu sliku ima Job pred očima kada govori: Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Time je, izgleda, Jobova tuga potpuna. Život mu je mučan, a ako bi se nečemu boljem i nadao, život će ionako brzo proći.
Ovo je pravi trenutak da razaberemo što znači ona Augustinova izreka da je Novi zavjet u starome sakriven, a da je Stari zavjet u Novome otkriven. Ono što nam izgleda nejasno u Starom zavjetu, otkrivamo i razaznajemo u Novom, jer Pismo se najbolje Pismom tumači.
On ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti
Kada bismo se zaustavili na čovjeku patniku o kojem govori Job, bila bi to slika čovjeka koji živi na zemlji i samo za ovoj svijet. Kad čovjek gleda samo ovaj svijet i ne uspijeva uzdignuti oči prema Bogu, onda mu život stvarno ostaje bez smisla. To veli i Pavao: Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi (1 Kor 15,19). Na Jobova strašna pitanja nalazimo, dakle, rješenje i poruku punu nade u današnjem evanđelju (Mk 1, 29-39). Čuli smo. U Petrovoj kući Isus nalazi Petrovu punicu koju je mučila ognjica. Znamo kako temperatura čovjeka potpuno iscrpi. Isus je prihvati za ruku i podiže. Žena je isti čas ustala i čak ih je mogla posluživati. Vijest se odmah proširila. Ubrzo su se pojavili i drugi bolesnici. Veli Marko: I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi, i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna.
Evanđelja opisuju mnoga Isusova čudesa: liječio je bolesne, mrtve uskrišavao, umnažao kruh i ribe, pretvorio je vodu u vino, zaustavio je oluju na jezeru… Sva su ta čudesa za Isusa tek znak, znak onoga spasenja koje nadilazi ovaj život. Izlječenje uzetoga čovjeka za Isusa je tek bio znak onoga važnijega što se dogodilo – a to je da su tom istom čovjeku bili oprošteni grijesi. Umnažanje kruha za Isusa je tek znak njegova Tijela koje postaje hranom za život svijeta, uskrišenje Lazara tek je znak onoga uskrsnuća za vječnost, gdje više neće biti ni boli ni jauka ni tuge. Sva su Isusova čudesa, naravno, učinjena za dobrobit čovjeka i bila su izraz njegove sućuti prema onima koji su trpjeli, ali su ona tek znak onoga konačnog, trajnog i vječnog spasenja koje je za nas Krist postigao svojom smrću i uskrsnućem.
I sada dolazi ono najvažnije. Ako se u našem životu ne dogode čudesa, ako i mi poput Joba ili Pavla trpimo, znamo, da nije uzalud. Jer, veli na drugom mjestu apostol: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti. Ako ustrajemo, s njime ćemo i kraljevati (2 Tim 2,11-12). Krist je ozdravio mnoge bolesnike. I nas ozdravlja od naših grijeha. Daje nam milost da svoje nevolje, svoje patnje, svoj križ sjedinimo s njime. U svojim nevoljama nismo sami. Povezani smo s Kristom u patnjama, da bismo bili dionici i njegove proslave. Zato nas u potpunosti tješi apostolova riječ: U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni – uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje (2 Kor 4,8-10).
Zato u svojim nevoljama ne malakšemo, nego ih s pouzdanjem podnosimo. Tako onda naviještamo evanđelje – radosnu vijest spasenja. Naš život onda nije muka, patnja i strašno kulučenje, nego je naš život hod s Kristom – zajedno s njime trpimo, da bismo s njime i kraljevali. A kada to znamo i vjerujemo, onda patnja nije strašna. U tome smislu onda možemo razumjeti Pavlovo klicanje: Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,10). Isus je ozdravio Petrovu punicu i mnoge bolesnike. Neka i nas izliječi od malodušja i neka nas ispuni radosnom nadom.
