5. vazmena nedjelja (A): Mnogo stanova

Čitanja: Dj 6, 1-7; Ps 33, 1-2.4-5.18-19; 1Pt 2, 4-9; Iv 14, 1-12

Kojiput nas zahvati prava tjeskoba. I ne bez razloga. Loša ocjena iz lektire. Iznevjerio nas najbolji prijatelj. Moji roditelji su bili nepravedni prema meni. Veliko razočaranje u ljubavi… Gubitak posla. Koronavirus. Rat. A što reći o iznenadnoj teškoj bolesti, strašnoj prometnoj nesreći, što reći o smrti drage osobe? I sve to urezuje duboke bore u naše čelo i u naše srce. Pa će netko reći da je pesimist samo realan čovjek, a optimist bi bio čovjek koji jednostavno ne sagledava sav život, nego živi u oblacima…

A onda – taj tekst često čitam na sprovodima! – veli Isus mirno: „Neka se ne uznemiruje srce vaše.“ Šali se? Kako da se ne uznemirujem, kada strašna tragedija pogodi moju obitelj, kako da ne budem duboko pogođen, kada mi se događa strašna nepravda, kada čujem strašnu dijagnozu? Kako da se ne brinem, kako da izdržim bez sredstava za umirenja? No, Isus dalje veli: „U kući Oca mojega ima mnogo stanova. Idem pripraviti vam mjesto“. Evo, to je kršćanska vjera. Što god bilo ovdje, danas pa do vječnosti – Bog misli na mene osobno. Ne radi se samo o tome da je Bog dobrostiv, pa će nas negdje smjestiti po svojim anđelima. Ne. Bog se osobno zauzima. Šalje svoga Sina. Svakoga od nas poimence poznaje i poziva. Za svakoga od nas pripravlja stan. Tretira nas kao svoje, kao da je svaki od nas jedini na svijetu. On je pravi prijatelj, štoviše Otac koji svojom rukom pripravlja boravište svakome pojedinome.

U toj vjeri kršćani – pored sve boli – nalaze utjehu i mir nakon gubitka najdražih osoba. U toj istoj vjeri kršćani s mirom prihvaćaju sve životne muke i tjeskobe. U toj nadi doista vide svoje pokojne u vječnim Božjim stanovima, u Božjem srcu… Kršćanski Bog nije samo božanstvo, nije samo Stvoritelj i Svedržitej, nije samo onaj Vječni, Savršeni, nije tek onaj konačni Sudac. Bog je iznad svega brižan Otac, onaj koji po proroku govori: „Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću.“ Zato je za kršćane Bog izvor mira, radosti povjerenja. S takvom vjerom živjeti ovaj život – usprkos svim mukama i nedaćama – znači imati mir, radost, a iznad svega duboko uvjerenje da si prihvaćen i voljen, da si vječan…