Četvrtak, 6 svibnja

5. vazmena nedjelja (B): Loza koja se čisti


Čitanja: Dj 9,26-31; Ps 22,26b-28.30-32; 1Iv 3,18-24; Iv 15,1-8


O velikim će športašima njihovi treneri s ponosom govoriti kako su oni došli kao sirovi talenti, kao nebrušeni dijamanti, tako da je trebalo puno rada, treninga, korekcija i „brušenja“, da bi taj raskošni talent došao do izražaja. U svijetu športa je jasno da je sirovi talent silno važan, ali nedovoljan, do te mjere da neki govore da je za uspjeh potrebno 10 % talenta. Ostalo je rad i znoj. Stari su pedagozi smatrali da na sličan način treba odgojem usmjeravati mlade ljude, da ne bi na „divlje“ odrastali. I što god govorili oni slobodniji pedagozi, u odgoju je usmjeravanje i nužno i potrebno, s tim da se metode mogu mijenjati.

Upravo tako govori Isus svojim učenicima: „Ja sam istinski trs, a Otac moj – vinogradar. Svaku lozu na meni koja rod donosi čisti da više roda donese.“ Prilično nemoderno, reklo bi se. Jer, mnogi bi danas htjeli da čovjek, pogotovo mladi čovjek, treba tražiti svoj vlastiti put i jednostavno ići za svojim željama, jer svatko najbolje zna što je za njega dobro. I prepuštamo mlade ljude da razbiju glavu tamo gdje su drugi razbijali svoje glave, puštamo ih da sami stječu iskustvo. S jedne strane u znanosti, tehnici i umjetnosti, oslanjamo se na dostignuća prijašnjih naraštaja i nitko ne započinje od nule, jednako kao što će se ozbiljno shvaćati upozorenja liječnika i nutricionista. Međutim, kad je u pitanju moralni život, onda mlade ljude kao da prepuštamo same sebi. I ne samo mlade. Isus je tu posve realan. Veli, da lozu treba čistiti, obrezivati, da bi donijela mnogo roda.

Upravo na takav „nemoderan“ način funkcionira kršćanski moralni nauk. Pa će jasno reći da je poštovanje prema roditeljima važno, da spolnost nije sama sebi svrhom, nego da je to prekrasan vid odgovorne bračne ljubavi. Nauk će kršćanski nadalje odgajati čovjeka u skromnosti, istinoljubivosti, odgajat će ga za praštanje, za žrtvu, za odgovornost, za to da voli bližnjega kao samoga sebe. Koliko god samoživost i samodostatnost bili privlačni, koliko god izgledalo da se čovjek ostvaruje samo ako svijet uređuje i mjeri po sebi – za Isusa i za kršćane to je odrastanje na divlje koje dovodi do onečovječenja. Može netko prigovoriti da ne treba ni Crkva ni Vatikan određivati kakav će biti naš život i hoće li, na primjer, pobačaj biti legalan ili nelegalan. Crkva ipak vjeruje da su sve zapovijedi za dobro čovjeka i čovječanstva. Rekao bi Isus: „Tko ima uši, neka čuje.“