Utorak, 11 svibnja

5. vazmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


U Crkvi Božjoj Bog poziva vjernike na različite službe i različita djelovanja. A sve nas ujedinjuje jedan Duh. I mi smo se danas sakupili na ovoj euharistiji – među sobom različiti, a ipak jedinstveni po Duhu Isusa Krista koji nas sjedinjuje. Zato ćemo zamoliti Gospodina da nas na početku ovog slavlja ispuni svojom milošću i svojim Duhom.

  • Gospodine, ti si svoju Crkvu utemeljio na svojim apostolima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti u svojoj Crkvi neprestano podižeš muževe i žene da se na poseban način stave u službu Crkve. Kriste smiluj se!
  • Gospodine, ti svakoga od nas pozivaš da vjerno vršimo službu koju nam povjeravaš u Crkvi, društvu i u obitelji. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Jednom je prilikom Pavao upozoravao svoga učenika Timoteja da nadstojnik, tj. biskup ne bi smio biti „novoobraćenik da se ne bi uzoholio i pao pod osudu đavlovu“. Može izgledati nepravedno i diskriminirajuće. Ako se netko stvarno obratio i iz sveg srca pokrstio, zašto on ne bi mogao odmah sljedećeg dana vršiti bilo koju službu za koju ga zajednica odredi? Zar nisu svi jednaki? Zar krštenje ne vrijedi za sve jednako? Nije li Pavao rekao na jednom mjestu da sad ne bi trebalo biti nikakvih razlika u Crkvi Božjoj? Međutim, vidjet ćemo da je Pavao govorio iz svoga iskustva. Upravo nam o tome govori današnje prvo čitanje (Dj 9, 26-31).


Nepovjerenje


Pavao je, kao što je poznato, progonio Crkvu. Na svoj je način sudjelovao u ubojstvu prvog mučenika Stjepana. Kršćane je okovane dovlačio pred suce. I onda se dogodio obrat. Pavao je pred gradom Damaskom imao viđenje: objavio mu se Krist. Pavao se obratio, trećega dana krstio i odmah počeo u Damasku gorljivo propovijedati da je Isus Krist. Međutim, iz Damaska je morao pobjeći i evo ga uskoro u Jeruzalemu. Veli današnje čitanje: „Kad je Savao došao u Jeruzalem, gledao se pridružiti učenicima, ali ga se svi bojahu: nisu vjerovali da je učenik.“

Bilo je to gorko iskustvo. Savao-Pavao nikamo nije pripadao. Židovi su ga odbacili jer je Isusa priznavao Kristom. Kršćani su ga se bojali, jer su vrlo dobro znali koliko je on bio opasan i kolika je zla nanio Crkvi.


Oduševljenje


Međutim, nije to ipak dugo potrajalo. Veli današnje izvješće: „Tada ga Barnaba uze i povede k apostolima te im pripovjedi kako je Savao na putu vidio Gospodina koji mu je govorio i kako je u Damasku smjelo propovijedao u ime Isusovo.“ Svi su bili oduševljeni. Oduševljeni jer se Pavao obratio, ali oduševljeni i zbog toga što se obratio jedan Savao, farizej, koji je veoma dobro poznavao Pisma, koji je bio učen i sposoban, koji je poznavao ondašnje svjetske jezike. Bog im je poslao velikog i sposobnog čovjeka. Izgledalo je da će sada Crkva procvjetati. Jer, uza sve dužno poštovanje, ipak su apostoli bili priprosti ljudi, uglavnom ribari, koji baš i nisu bili kadri propovijedati među Židovima grčkog jezika, i to i zbog jezika i zbog kulture koju su ti ljudi posjedovali. Rekli bismo danas, takvog je čovjeka, Pavla, valjalo po svaku cijenu zadržati i upotrijebiti za misionarenje, jer, „željezo se kuje dok je vruće“. No, dogodilo se nešto neočekivano.


Sazrijevanje


Nastavlja današnje prvo čitanje: „Od tada se s njima slobodno kretao po Jeruzalemu i smjelo propovijedao u ime Gospodnje. Govorio je i raspravljao sa Židovima grčkog jezika pa i oni snovahu pogubiti ga. Saznala to braća pa ga odvedoše u Cezareju i uputiše u Tarz.“

Propade naum! Mislili su da će upravo Pavao biti jako dobar za naviještanje evanđelja Židovima grčkog jezika, ali su oni jednostavno počeli snovati kako da ga ubiju. I što se zbiva? Povlače ga u Cezareju, pa uskoro u Tarz. Danas ne znamo zašto. Naime, mogao je možda djelovati u Cezareji. Ili je i tamo bilo preopasno? Međutim, što znači preopasno? Nije li Pavao kasnije prolazio kroz tolike opasnosti i na koncu – i život svoj dao. Veli naš odlomak: „Crkva je po svoj Judeji, Galileji i Samariji uživala mir, izgrađivala se i napredovala u strahu Gospodnjem te rasla utjehom Svetoga Duha.“ Sve to bez Pavla i mimo Pavla. Međutim, Bog je očito htio tako. Pavao se povukao u svoj rodni Tarz, grad u kojem je odrastao i u kojem se bavio svojim obrtom – pravljenjem šatora. I u Tarzu je ostao između 6 i 8 godina, rekli bismo, gotovo zaboravljen. Bog zna, kakve su sve misli obuzimale Pavla kroz sve te godine u Tarzu. Išao bi propovijedati, vikao bi da je Isus Krist, a njegova Crkva ga nije zvala, nije ga trebala. Za njega, inteligentnog i ponosnog čovjeka, bilo je to zasigurno veoma teško. I tek kad su prošle te godine, 6 ili 8 ili čak možda i više, Barnaba ga je ponovno potražio u Tarzu i doveo u Antiohiju, gdje su na Pavla kasnije položili ruke i poslali ga kao apostola da naviješta evanđelje.


Mi kao Pavao?


Pavao je dobio pouku. Bitno je da se on obratio, da je ušao u jedinstvo sa svojim Gospodinom. Nije bilo bitno da odmah naviješta evanđelje. Naime, naviještati evanđelje jest služba koju Bog daje kome i kad hoće. A Bog progovara i čini to preko Crkve. Nadalje, za Pavla je bilo očito potrebno da protekne određeno vrijeme sazrijevanja. To je očito i naš put. Valja nam biti strpljivima i s Bogom i s bližnjima, a i sa sobom samima. Ne mjeri se naša vjera i naša vjernost Bogu po tome što činimo u Crkvi, u društvu, u obitelji. Za Boga je bitno kako činimo ono što činimo i kako smo vjerni pozivu koji imamo. Za Boga nema malih i velikih zadataka. Za Boga i za Pavla bilo je jednako vrijedno i vrijeme obraćenja i vrijeme naglog oduševljenja i vrijeme višegodišnjeg zrnjenja u Tarzu i vrijeme zrelog naviještanja evanđelja.

Zato nam ne vrijedi hvastanje. Zato ne trebamo žudjeti ni za kakvim posebnim službama i ulogama. Zato trebamo s jedne strane otvorena i radosna srca prihvaćati sve one koji se u Crkvu vraćaju nakon određenih lutanja ili nakon što su odrastali u posve drugom, nevjerničkom ozračju. No s druge strane, oni, nazovimo ih „novopridošli“, trebaju biti osobito strpljivi i s Bogom i sa sobom i s ostalima u Crkvi. Pod pojmom „novopridošli“ mogu biti svi oni koji su i na redovit način tek ušli u neke službe u Crkvi. Pa se to onda može odnositi i na nove župske vikare i nove župnike, kao i na novozaposlene vjeroučitelje i katehete i sve one koji dobivaju vodeću ulogu u nekim razinama crkvenog djelovanja. Naime, koja korist od mudrosti i sposobnosti, ako one rađaju nesigurnošću i neredom. A naš Bog, Bog je mira, Bog reda i Bog čiji su naumi nedokučivi i čijem milosrđu nema mjere.