Utorak, 11 svibnja

5. vazmena nedjelja (C) – homilija


Uvod i pokajnički čin


U današnjem evanđelju (Iv 13, 31-33a.34-35) Isus govori o svojoj proslavi. Isus je umro i uskrsnuo. I jedno je i drugo njegova proslava, jer je uvijek činio volju svoga nebeskoga Oca. Dok u ovom svetom uskrsnom vremenu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću, zahvaljujemo mu što i nas po svojim svetinjama čini dionicima iste proslave. I mi po svojim mukama i nevoljama, ustrajavajući u vjeri postajemo vrijedni iste Božje proslave. Da bismo ovu Božju riječ dostojno primili i ova sveta otajstva proslavili, zamolit ćemo Gospodina da udalji od nas svako zlo i svaki grijeh.

  • Gospodine, ti si nam poslao svojega Sina kao Spasitelja i Otkupitelja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, po tvojoj smrti i uskrsnuću Bog se u tebi proslavio. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, po svetim otajstvima ti i nas činiš dionicima nebeske proslave. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Prije nego što se započne neka radnja, potrebno je uložiti puno znanja, vremena, ali i novca. Ne radi se samo o sporosti naše administracije radi koja daje sve potrebite dozvole, nego je važno napraviti dobre nacrte. Znatan dio cjelovitih troškova gradnje ide upravo za nacrte i dozvole. Još je zamršenije želi li se s nekim novim proizvodom izići ne tržište. Još i prije nego se započne s nacrtima, potrebno je ispitati tržište, da bi se vidjelo ima li mogućnosti da se taj proizvod kupuje. I sam Isus uzima taj primjer. Veli: Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti! (Lk 14,28-30). Međutim, u današnjem prvom čitanju (Dj 14, 21b-27) kao da ne vidimo takvu promišljenost i takav oprez.


Postavljali su im po Crkvama starješine


Apostoli Pavao i Barnaba obilaze zajednice kršćana. Išli su od grada do grada. Veli današnje čitanje: Postavljali su im po Crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u koga su povjerovali. Što reći? Pavao i Barnaba su mogli u jednoj zajednici biti najviše mjesec dana. Kada su oni odlazili iz jedne zajednice, postavljali su im starješine, mi bismo danas rekli, biskupe i svećenike. Što je to bilo s Pavlom i Barnabom? Jesu li bili brzopleti. Jesu li možda samo htjeli imati što veći broj vjernika, ma kakvi oni bili? Ili su možda ipak trebali ići sigurnijim putem. Stvoriti prokušanu malu zajednicu, pa tek onda kad bi se pokazali i dokazali pravima ići dalje. Tako bi bilo manje kršćana, ali bi barem bili pravi. Međutim, Pavao i Barnaba kao da žure. I ne brinu se. Kako to?


Nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu


Prisjetimo se kako stoji u današnjem prvom čitanju: Postavljali su im po Crkvama starješine te ih, nakon molitve i posta, povjeravahu Gospodinu u koga su povjerovali. Veli se nakon molitve i posta. Stalo je njima do zajednice i njihovih starješina. Poučavali su te ljude srcem i dušom, sa svom oduševljenošću i sa svom ljubavlju. Što su kao ljudi mogli, to su učinili. A ono ostalo, što se treba dogoditi u srcima njihovih vjernika, to je Božja stvar. Znali su to. Zato su molili i postoli. I onda sve mirno prepustili Bogu. Veli se da su oni te novoizabrane starješine jednostavno povjeravali Gospodinu. Ne trebamo sve ovo gledati kroz ružičaste naočale. Naravno da je s tim ljudima bilo i problema. I o tome se govori u Novom zavjetu. Međutim, Pavao i Barnaba su mirni. Oni su svoje učinili. Poučili su te ljude, za njih molili i postili i onda ih Bogu povjerili. I otišli dalje.

I nama se to događa. Tjeskobni smo, pogotovo kada je u pitanju odgoj djece, kada su općenito u pitanju naši međuljudski odnosi. Ulažemo sve u svoje dijete. Ulažemo sve u međuljudske odnose u svojoj obitelji, trudimo se biti čestiti i prema rodbini i u poslovnom okruženju. I onda nastupe nesporazumi, poteškoće, muke i nevolje. Pa se onda u besanim noćima pitamo: Gdje sam pogriješio? Što sam krivo učinio? To je muka koja znade obuzimati i svećenike. Silno se trude oko vjerske zrelosti svojih mladih vjernika pa im izgleda da je tu jako malo uspjeha. Zato umnažaju pouke i susrete, zato odgađaju prvu pričest i krizmu na stariju dob, ne bi li pričesnici i krizmanici bili odgovorniji i zreliji, a ono… stvari idu već kako idu… Valja nam se smiriti. Kao prvo, naravno da nismo besprijekorno djelovali. Nismo savršeni u svome radu i nastupu. Nisu to bili ni Pavao ni Barnaba. Međutim, mi ljudi činimo koliko možemo i znamo uza sve svoje slabosti, a onda naše djelovanje prepuštamo Bogu. Meni je važno da sam ja svoje učinio, da se stvarno trudim… A rezultati… Dijete ne uči, nema radne navike. Moja okolina nema razumijevanja za dobra djela koja činim… Štoviše, izvrću naopaku moje riječi i djela… Ja sam svoje učinio. Isus se nije bojao neuspjeha. Ni apostoli koji nisu bili besprijekorni. Valja nam se opustiti. Bog je koji vidi, koji zna i koji sve vodi putovima koji su nama često puta i nejasni i nedokučivi. Nisam ja odgovoran za sva zla na ovome svijetu, ne stoji u mojim rukama spasenje svijeta. Ja sam pozvan činiti najbolje po svojoj savjesti, a svijet će ići onako kako Bog dopusti. Zato su sveti ljudi i vedri i opušteni. Ta ne spašavam ja ni svoje bližnje, ni ovaj svijet. Božje je to djelo.


Što sve Bog učini po njima


Kad su se vratili sa svog misijskog putovanja Pavao i Barnaba su bili radosni i u Antiohiji pripovjediše sve što Bog učini po njima. I ovo je važno zapaziti. Događa nam se, hvala Bogu, da uspijemo. I onda smo silno ponosni. Položio sam ispit, diplomirao sam, pohvaljen sam na poslu, dijete mi je veoma uspješno, ljudi su mi dali priznanje za moj rad. Veselim se. I onda dolazi ona napast. Počinjem vjerovati kako sam poseban, važan, nezamjenjiv, kako sve nadvisujem znanjem. A Pavao i Barnaba su radosno izvješćivali što sve Bog učini po njima. Doista, ne smije biti mjesta oholosti. Ako dobro činim, ako uspijevam, ako se uspješno borim protiv zlih strasti, ako iskazujem ljubav bližnjima, Božje je to djelo. Veselim se i radujem što Bog čini preko mene. Bogu hvala. A ja sam, po sebi, i slab i nesavršen.

Neka nas Bog sačuva od oholosti i neka nas ispuni radošću zbog dobrih djela koja činimo.