Utorak, 11 svibnja

6. vazmena nedjelja (B) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Ispovijedamo vjeru u trojedinoga Boga, Boga koji je jedan u trojstvu. Tamo gdje je Duh Božji, tamo je red i radost, tamo je jednakost i međusobno prihvaćanje, tamo je ljubav. Euharistija je otajstvo ljubavi Isusa Krista, otajstvo jedinstva njegove Crkve. No, budući da nismo uvijek pridonosili jedinstvu i bratskoj ljubavi te da smo, naprotiv, znali biti isključivi omalovažavajući naše bližnje, molimo za Božje oproštenje, da bismo bili dostojni ovih svetih otajstava.

  • Gospodine, ti si svoj narod poučavao po prorocima. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si svoju radosnu vijest uputio svakom čovjeku dobre volje. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti svoju Crkvu pozivaš da bude znakom tvoga jedinstva i tvoje sveobuhvatne ljubavi u svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U svim društvima poznata je potreba poistovjećivanja sa svojom skupinom. Tako će nekome biti izuzetno važno za koji športski klub navija, drugi će naglašavati svoju nacionalnu ili regionalnu pripadnost, dok će drugima biti bitno kojoj društvenoj skupini pripada.

Tako su i Židovu bili ponosni svojim židovstvom što uključuje i njihovu naciju i njihovu vjeru i pazili su na koji način i u kojoj se mjeri druže s nežidovima. Bili su veoma ponosni na to da su izabrani Božji narod, da im je Bog govorio po prorocima te da im je obećao da će iz njih proizaći Mesija – Krist – Pomazanik. Tijekom stoljeća mnogi su Židovu smatrali svoju vjeru superiornom, ali i svoj su narod gledali kao na poseban narod kojega Bog stavlja iznad ostalih. Između ostalog, to je bio razlog zašto je za Židove bilo i strašno i ne do kraja shvatljivo zašto Bog dopušta da njima vladaju pogani – Rimljani. U tome ozračju valja gledati prvo čitanje koje smo čuli (Dj 10, 25-26.34-35.44-48).


Kornelije, satnik, pobožan i bogobojazan


Kornelije je bio nežidov koji se obratio na židovstvo, što označava izraz „bogobojazan“, ali ipak nije posvema bio uključen u Izabrani narod, jer nije bio obrezan. Za one strože Židove, dakle, ipak, nežidov. Djela Apostolska izvješćuju kako je upravo taj Kornelije imao nebesko viđenje da pošalje po Petra. U isto je vrijeme Petar imao zanimljivo viđenje. Naime, vidio je različite životinje, one kojih je meso Židovima dopušteno jesti kao i one od kojih nije bilo dopušteno jesti meso, tj. tzv. „čiste“ i „nečiste“ životinje. U tom, dakle, viđenju, Petru je bilo rečeno neka slobodno jede meso od svih tih životinja, jer je Bog, eto, očistio sva jela. I nakon toga dolaze Kornelijevi ljudi po njega, a Duh govori Petru neka samo ide. I tako se Petar uputi iz Jope u Cezareju u Kornelijevu kuću.


Kod Boga nema razlike


Za pobožne je Židove obredna čistoća bila osobito važna. Čak kad bi samo ušli u pogansku, dakle, nežidovsku kuću morali bi se nakon toga oprati prije nego što pristupe molitvi. Kako rekosmo, oni su bili svjesni svoga izabranja i uz to su se držali prilično odijeljenima od ostalih. Međutim, iako su Židovi bili posebno odabrani Božji narod, iako je Bog njima prvima govorio po prorocima, on ipak nikada nije htio isključiti i ostale narode iz svoga spasenja. Tako su govorili i mnogi proroci. Međutim, ondašnji Židovi su u redovitom životu puno više gledali na svoje dostojanstvo izabranog naroda, negoli na to da Bog ljubi i vodi i druge narode. S Isusom Kristom, evanđelje se počinje nuditi svim narodima bez ikakve razlike. Nama to danas može izgledati samo po sebi razumljivim, ali u ono je vrijeme to bila prava revolucija! Trebalo je proći dosta vremena, barem dvadesetak godina, da i kršćani iz židovstva u potpunosti prihvate kao sebi ravne i kršćane koji su bili nežidovi. Toliko je u njima bila jaka svijest o svom posebnom predodabranju!


Širina Crkve


Ovakvo otvaranje Crkve svijetu bilo je od ključnog značaja za kršćanstvo. Kršćanstvo se onda počelo širiti po cijelom Rimskom carstvu, ne kako neka židovska sljedba nego spasonosni nauk spasenja za svakog čovjeka koji po krštenju prihvati Isusa za Krista i Spasitelja. Upravo u tom svjetlu valja iščitavati Isusove riječi koje su zapisane u Ivanovu evanđelju: „Ovo je moja zapovijed: Ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio!“ I doista! To je i bila osnovna odrednica Crkve od samih početaka – upravo to da je sveopća, tj. katolička, sve do danas.


Naša širina?


Nažalost, povijest Crkve pokazuje da je ljudska slabost uvijek iznova dovodila do toga da su se u Crkvi javljale podjele na „naše“ i „njihove“, na „ove“ i „one“, pri čemu su jedni bili uvjereni da su vjerni evanđelju, a da su drugi nevrijedni i nedosljedni. Upravo su zbog toga i nastale najbolnije rane na tijelu Crkve, a to su crkveni raskoli, koji nas bole sve do danas. I u našem malom svijetu u opasnosti smo da se prepustimo podjelama. A podjele nisu nikad u duhu evanđelja, pogotovo kad čovjek sebe smatra višim, vrjednijim ili Bogu milijim od drugih. Daleko je od Kristova Duha da gledamo da je netko vrjedniji ili viši samim tim što je muško ili žensko, mlađi ili stariji, bogatiji ili siromašniji, školovan ili neškolovan, klerik ili laik, građanin ili seljak, crn ili bijel, pripadnik ovog naroda ili onoga.

Naprotiv, tamo gdje je evanđelje i Isusov Duh, tamo je radost, ljubav, strpljivost razumijevanje, širina. Neka nam Gospodin pomogne da nadiđemo podjele i u obitelji i u društvu i u Crkvi, te da se radujemo jedni drugima i pomažemo jedni drugima u rastu Božjeg kraljevstva na zemlji.