Utorak, 11 svibnja

6. vazmena nedjelja (C) – nacrt za homiliju


Uvod i pokajnički čin


Kad bismo sav svetopisamski nauk i sve Božje zapovijedi htjeli svesti na jedno kratko pravilo, onda nam – po Isusovoj riječi – ostaje da dvostruku zapovijed ljubavi prihvatimo kao sažetak Božje volje za čovjeka. Bog želi da ljubav prema njemu – Bogu, i ljubav prema bližnjemu bude osnovni pokretač svekolika djelovanja. Doista, kada bismo prije svakog svog djelovanja na trenutak iskreno razmislili hoću li ja tim svojom postupkom stvarno iskazati ljubav prema Bogu i čovjeku, onda bi naše djelovanje sigurno bilo drugačije nego što jest. Zamolit ćemo Gospodina na početku ovog slavlja da nas očisti od svakoga zla i misli nam i srce prosvijetli da spoznamo što je dobro i to uvijek i činimo.

  • Gospodine, sav svijet i sve stvoreno djelo je tvoje očinske ljubavi. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, iz ljubavi prema nama grešnicima predao si se u ruke grešnika i po svojoj smrti i uskrsnuću otvorio nam pristup u Nebesko kraljevstvo.
  • Gospodine, ti nas pozivaš da budemo svjedoci tvoje dobrote, strpljivosti i ljubavi. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


U vremenu nakon Drugog vatikanskog sabora, sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, osjećalo se veliko gibanje i veliki zamah. Bilo je to vrijeme promjena u Crkvi. Između ostaloga, javila se potreba da se u bogoslužju upotrebljava narodni, govorni jezik, a ne više latinski. Iako je to izgledalo posve razumljivim, ipak se u određenim svećeničkim (i biskupskim) krugovima javljala bojazan: kako će to ljudi prihvatiti? Mrtvi latinski jezik kao jezik bogoslužja tradicija je Crkve dulja od tisuću i po godina! Možda će se tako izgubiti ona tajnovitost, misterioznost i veličanstvenost katoličkog bogoslužja. Postavljalo se pitanje, je li to uopće dobra odluka? Tako su u ta već davna vremena nakon bogoslužja gdje je oltar bio okrenut prema puku i gdje je po prvi put liturgija bila na narodnom jeziku studenti teologije upitali portira u sjemeništu, čovjeka priprosta i dobrohotna, što on misli o tim novinama. Njegov je (kajkavski) komentar bio: “Je, kak se toga prije nisu setili!” I doista: “vox populi” je pokazao da je i mudrim glavama odavno trebalo biti normalno ono što jednostavni ljudi u svojoj intuiciji shvaćaju kao ispravno. Tako možemo reći da je zasigurno jedna od važnijih spoznaja Drugog vatikanskog sabora bila upravo ta da u Crkvi ima stvari koje se ne mogu i ne smiju mijenjati, ali da u isto vrijeme ima još puno više stvari koje se mogu, a koji puta i moraju mijenjati. Sabor razlikuje Tradiciju od tradicija, bitno od nebitnoga.


Ako se ne obrežete…


Međutim, nije uvijek lako razlučivati što je bitno, a što manje važno. Sličan se problem pojavio i u prvoj zajednici (Dj 15, 1-2.22-29). Među prvim kršćanima bilo je Židova, takozvanih “judeokršćana” ali bilo je i kršćana poganskog porijekla. Judeokršćani su nastavili obdržavati svoje židovske običaje, što se, naravno, nije protivilo kršćanstvu. Tako su i dalje pazili na čista i nečista jela, obdržavali tipično židovske molitvene časove, a iznad svega, kao znak Saveza, držali su i obrezanje. Međutim, kršćani iz poganstva, dakle, nežidovi, nisu smatrali važnima ni obrezanje ni ostale židovske običaje. To je onda unijelo nemir među judeokršćane, jer su smatrali da svi kršćani moraju obdržavati sve židovske običaje. I tu su nastale velike raspre.


Odrediše da Pavao i Barnaba uzađu u Jeruzalem k apostolima…


Apostol Pavao je smatrao da nema potrebe da pogani obdržavaju židovske uredbe. Međutim, valja ovdje uočiti Pavlovu razboritost i poniznost. Iako je on sam bio uvjeren u svoje mišljenje – ta bio je on čovjek koji je imao Duha Kristova i koji je poznavao Pisma! – ipak se htio podložiti sudu apostola. Odlazi u Jeruzalem zajedno s Barnabom i izlaže im poteškoću. Na tom prvom saboru apostoli odlučuju, kako smo čuli, da se poganima ne nameću čisto židovski propisi, nego su samo dali neke odredbe da ne bi isuviše izazivali Židove. Bilo je to pitanje blagovanja krvi, što je za Židove bilo osobito strašno.


Bitno i nebitno u našem životu


Ova zgoda iz apostolskih vremena višestruko je za nas poučna.

Prihvaćanje autoriteta. Kao prvo – Pavlov postupak. On se podlaže sudu apostola. I za nas je to poziv da ne smatramo same sebe jedinim i najispravnijim sucima. Zar ne da smo u napasti smatrati da svaki od nas najbolje zna i kako treba biti u obitelji, općini, županiji, državi, Crkvi. I svoja mišljenja znademo nametati kao jedina ispravna. A duh poniznosti potiče nas da se podložimo sudu Crkve i da imamo povjerenja u one koji su odgovorni, da ne bismo zapali u oholost i u potrebu da svemu i svakome sudimo.

Razlikovanje bitnoga od nebitnoga. U našim obiteljima i u našim kršćanskim zajednicama stalna je opasnost da se sukobljavamo oko stvari u kojima bi trebala biti sloboda. Nije li u povijesti bilo i prežalosnih sukoba ljudi odanih evanđelju, a sve zbog toga što je jedna i druga skupina mislila da se Bogu može služiti isključivo na njihov vlastiti način. Prisjetimo se podređene napetosti između različitih crkvenih pokreta… Pa i u svakodnevnom životu znade biti i teških riječi npr. u pitanju pričesti na ruku ili na jezik… U tom je kontekstu veličanstvena Pavlova riječ (Fil 1,15-18): “Neki, istina, propovijedaju Krista iz zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi jer znaju da sam ovdje za obranu evanđelja; oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno – misleći da će tako otežati nevolju mojih okova. Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se.” Eto to je riječ velikog apostola Pavla: nije važan propovjednik, nego Bog koji se naviješta. Nije važno tko je u pravu, samo da se dobro čini. Jer, sva ta navodna “borba za istinu” vrlo, vrlo je često borba za vlastito uzdizanje i izdizanje, od čega neka nas Bog očuva!

Blagi obzir i razumijevanje. Apostoli na saboru, premda znaju da je Stari zakon prošao, a Novi nastupio, ipak iz obzirne ljubavi prema Židovima, poštujući njihovu osjetljivost i njihovu “nejaku savjest”, mole sve kršćane da se čuvaju onoga što bi posebno uznemirivalo judeokršćane. Ljubav je osnovni princip i najvažnije pravilo, a ne neko puko istjerivanje pravde. Koliko bi svađa i strašnih sukoba u obiteljima bilo izbjegnuto, da se tako postupalo. Nego se opet pod krinkom borbe za istinu čovjek želi izdići iznad čovjeka, štoviše čovjek čovjeka želi poniziti.

Mudro su nam govorili stari duhovni vođe i pisci. Mudro nam i danas govori Crkva: valja uvijek iznova čitati i iščitavati Božju riječ. Ona je živa i djelotvorna. Ona nas vodi i poučava. Neka takva u nama bude i ova riječ koju smo danas čuli i o kojoj smo razmišljali.