6. vazmena nedjelja (C)

6. vazmena nedjelja (C)

Duh Sveti


Iv 14,23-29


Evanđeoski odlomak kojeg danas slušamo pripada velikoj cjelini onoga što se u literaturi naziva Isusov oproštajni govor. Ono što je govorio prije bilo je upravljeno svima kao poziv, a ovo što govori sada jest otkrivanje onoga što se odnosi na budućnost zajednice Isusovih učenika. Ovo sada jest ono što će uživati oni koji su zaista Njegovi, koji su prihvatili Njegov poziv i svoj život sjedinjuju s Njegovim.

U retku koji neposredno prethodi ovom odlomku Evanđelja, Isusa pitaju: kako to da ćeš se očitovati nama a ne svijetu? Dakle, radi se o nekom razdvajanju: neki će i dalje viđati i susretati Isusa a neki neće. Kako je to moguće? Isus ne odgovara direktno, nego progovara o načinu svojih budućih dolazaka. Te dolaske će doživjeti onaj tko čuva Njegovu riječ. Ne čuva se ono što nije vrijedno, što ništa ne znači. Ponekad čovjek čuva i ono što nije vrijedno, ali mu to u prvi mah nije jasno. Ponekad čuva i ono što zapravo više ništa ne daje, ali mu budi drage uspomene, pomoću čega kao da dodiruje draga lica…

Isusova riječ koju Njegov učenik čuva nije beživotni predmet ili pojam, izvorište sjećanja, retrovizor koji vraća u već prijeđeni put. Njegova riječ duh je i život. A tko će naslutiti i istražiti neiscrpno bogatstvo života? Pogotovu božanskog, ničim ograničenog, vječnog? U Njegovo preobilje i nedokučivost pripada i veliko iznenađenje koje im sada Isus iznosi: onoga tko čuva Njegovu riječ, ljubit će Otac i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti! Dakle, i Isus i Otac će doći, ući u učenika i u njemu prebivati!

Tajna Isusovog života jest u Njegovu najužem odnosu s Ocem: On i Otac su jedno;Otac prebiva u Sinu i Sin u Ocu; Otac u Sinu čini svoja djela. To tajanstveno jedinstvo s Ocem, koje je bilo najdublja snaga Isusovog života, On sada otvara i pruža svojim učenicima – da svi budu jedno. Ranije u ovom poglavlju Isus je obećao poslati Duha Istine kojega svijet ne može primiti jer ga ne vidi i ne poznaje. Zašto ga ne vidi i ne poznaje? Za Njegovo poznavanje potrebno je ljubiti Isusa i čuvati Njegovu riječ. Tek Ljubav prema Isusu i čuvanje Njegove riječi postaju vrata otvorena za dolazak Oca i Sina i Duha Svetoga u učenika, za Njihovo prebivanje u njemu. Sve, dakle, počinje ljubavlju i čuvanjem riječi. Tako jednostavno! Bog na ljubav odgovara – ljubavlju. Sv. Toma Akvinski uči kako se ljubav odlikuje željom strasno se ujediniti sa ljubljenim!

Dakako, ne radi se još o konačnom susretu, o ulasku u Božju vječnost. Ovo o čemu sada govori Isus jest nešto što će učenik imati i proživljavati za svog redovitog zemaljskog života. Događa se ono što je rekao sv. Augustin: ljubav izdvaja svete iz svijeta. Izdvaja ih za Boga i Bog ih zaposjeda, u njima se nastanjuje. I oni su Njegovi! On će u njima činiti svoja djela. Dat će im svoj mir koji svijet ne može datijer ga nema. I puninu svoje radosti. Dat će ih tako da im nitko ne može uzeti jer je On – Otac i Sin i Duh Sveti – u njima!

U meni, dakle, Svevišnji traži dom. K meni želi doći. Možda u meni nikad neće naći pravo prebivalište, možda Mu mogu ponuditi samo kakvu siromašnu nadstrešnicu jer nemam bogatstvo kreposti, zasluga i duhovnih dragulja. No, jedno će me tražiti i s time će On, Svevišnji koga svemir ne može obuhvatiti, biti zadovoljan: minimalna gostoljubivost prema Onom koji dolazi – prema božanskom Gostu! On želi doći, ali ako ne misliš na Njega, ako s Njim u sebi ne razgovaraš, ne osluškuješ u tišini Njegov glas, ne odmaraš pokraj Njega, nisi u stanju s Njim dijeliti trenutke tišine – možda je Njegovo prebivalište u tebi već prazno i pusto? Ako u svom srcu nemamo, ako u nama ne traje liturgija našem božanskom gostu, sve naše izvanjske crkvene liturgije, koliko god bile pompozne, samo su maske koje sakrivaju unutrašnju bijedu i prazninu (Avvenire)!

Duh Sveti će nas poučavati. On daje uzlet srcu, daje mu krila – stvara novi život. Jedino, On je vihor, vjetar za kojeg ne znaš odakle dolazi i kamo ide, i ne voli zatvorena vrata. Kroz dobro zaključana vrata srca neće se probijati. A kad mu se otvore, onda čini čuda – razgovara čovjekov duh i od života čini poeziju jer pokazuje njegovo istinito lice: u učeniku čini prisutnim Oca i Sina! Zato je Duh istine. On je učitelj unutrašnje liturgije, liturgije srca i tako čuva čovjeka da ne živi životom bez duše!

Svaki čovjek sebi gradi nekakav mir. Pitanje je kakav mir? Stoga se Duh Sveti, preko Isusove riječi, pokazuje kao uznemiravajući vihor. On preokreće i razbija one “mirove” koji u stvari nisu mir nego su anestezija života, istine i dubinȃ koje pitaju! Tek nakon što ih Njegov vihor isprevrne i rastjera, u srcu može nastati pravi, duboki i istiniti mir. Kojeg ima jedino Onaj koji je pobijedio svijet. Jedino On može imati takav mir i jedino On ga može dati! On ga može donijeti u srce učenika i s njime radost koju nitko više ne može oteti ni pomutiti.

Stoga za čisto srce nema ničega lakšeg i slađeg od Boga koji pruža svoju riječ. Ono je sluša Riječ, čita, žvače-ispituje i – jer je čisto i ne-proračunato – pristaje uz svjetlo. Ono u čistom srcu raspaljuje novi sjaj – ljubav prema takvom Putu, Istini i Životu! Na to Bog odgovara:  u nj ulaze Otac, Sin i Duh, druguju s njim i daruju mu istinski mir i trajnu radost. I sve što čisto srce od tada čini jest razgovor i odgovor na plamen te Prisutnosti – slobodni odgovor ljubavi. Kako se dovoljno načuditi božanskom gostu – Svetoj Trojici?!