7. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju

7. nedjelja kroz godinu (B) – nacrt za homiliju

1


Uvod i pokajnički čin


Gospodin nas svakodnevno obasiplje tolikim darovima, da toga ponajčešće i nismo svjesni. Zar ne, da bismo Gospodinu trebali zahvaliti što smo se jutros sami ustali iz kreveta, što smo se sami mogli odjenuti, što smo mogli doći ovamo. Evo, euharistija, koja i znači „zahvaljivanje“ ponajbolji je način da zahvalimo Bogu za njegove mnogostruke i umnožene darove. A da bismo to što bolje mogli, zazivamo na početku ove svete mise Božje milosrđe.

  • Gospodine, ti si umro i uskrsnuo za naše spasenje. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, svojim uzašašćem Ocu i nas si učinio dionicima nebeskih dobara i nebeske baštine. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti i nas činiš poslužiteljima tvojih otajstava i tvoga spasenja. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Bog nas uvijek iznenađuje. Tako je Pavao u Poslanici Rimljanima divi Božjoj dobroti riječima: „Tko ga darom preteče, da bi mu se uzvratiti moralo?“ Upravo o toj Božjoj dobroti i ljubavi koja nadilazi svaku ljudsku predodžbu govori i današnje evanđelje (Mk 2, 1-12). Čuli smo. Četvorica nose bolesnika na njegovoj ležaljci. Tko zna koliko su ga dugo morali nositi onim kamenitim puteljcima do Isusa. I onda se nađu pred kućom u kojoj je bio Isus. I ne mogu ući unutra od mnoštva. Od mnoštva koje nikako nije htjelo napraviti mjesta tako teškom bolesniku. Međutim, nosioci se ne daju smesti.


Otkriju krov nad mjestom


Marko živopisno pripovijeda: „Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao.“ Ljudi su bili domišljati. Bili su uporni. I, iznad svega, imali su puno vjere da nije uzaludno ono što čine. Vjerojatno ih je i sam bolesnik poticao da tako postupe. Bolesnik je žudio za zdravljem, a nosioci nisu htjeli da im trud bude uzaludan. Kad su ga već toliko nosili do Isusa, učinili su još toliki napor da ga domišljatom radnjom kao s nebesa spuste pred Isusa. Doista, pismo veli da je ljubav domišljata, a, s druge strane, Isus gotovo redovito traži i hvali vjeru. Taj njihov domišljati čin bio je izraz njihove čvrste vjere da Isus može bolesnika izliječiti.


Otpuštaju ti se grijesi


I onda se događa nešto što nitko nije očekivao: „Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: ‘Sinko! Otpuštaju ti se grijesi.’„ Došli su po tjelesno zdravlje, a Isus se prvo brine za zdravlje duha i duše. Oprašta čovjeku grijehe.


Huli!


Nitko nije zadovoljan. Bolesnik, jer je došao po zdravlje. Nosioci, jer ne vide da će se riješiti svoga tereta. Pismoznanci, jer su zabrinuti za slavu Božju, ne shvaćajući da Isus ima vlast otpuštati grijehe. Nisu shvaćali ni ono što je bitno, a još su manje razumijevali Isusa i njegovo poslanje.


Ustani, uzmi postelju i idi kući


Naravno da se Isus brine i za zdravlje tijela. Nije on na to zaboravio. Samo je htio postaviti ispravan redoslijed. I htio je pokazati što je važnije. Zato, da bi potvrdio ono prvo, to jest otpuštanje grijeha, Isus daje bolesniku potpuno zdravlje. Veli jednostavno: „Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!“ I upravo je tako bilo, tako da je mnoštvo ostalo zaneseno.


Isusova riječ nama


Vratimo se prvom navodu iz Poslanice Rimljanima: „Tko ga darom preteče, da bi mu se uzvratiti moralo?“ Toliko puta molimo Boga za nešto što nam se čini životno važno, baš kao što je onaj uzeti htio ponovno hodati. Molimo Boga za zdravlje, za život naš ili za zdravlje i život neke nama drage osobe. Molimo za uspjeh neke nama osobito važne stvari ili pothvata, Molimo za nešto što nam izgleda važno kao i naš život. Molimo svim srcem, molimo svim žarom. I onda? I ne dogodi se ništa od toga. Kao danas Bog nije čuo i kao da nas uopće ne želi uslišati. Međutim, kad malo bolje promotrimo stanje svoje duše, uvidimo da nas je Bog upravo kroz tu čežnju i kroz tu patnju ojačao. Da se poslužimo riječima današnjeg evanđelja, Isus nam umjesto uslišanja kojega tražimo veli: „Otpušteni su ti grijesi!“ Veli: „Našao si smisao svoga života u Bogu.“ Veli: „Naučio si nositi svoj križ.“ Veli: „Prihvaćaš patnju i kroz nju jačaš u vjeri i ljubavi.“ Veli: „Kroz patnju si ojačao u vjeri, nadi i ljubavi.“ Veli: „Svojom strpljivošću pomažeš tolikima da nađu smisao, pomažeš im na njihovu putu.“ Shvatimo tako, da nam Bog daruje puno više nego što smo u početku molili. Daruje nam ono nutarnje bogatstvo. Naime, ne samo da nas oslobađa grijeha, nego nas čini i duhovno bogatima. Upravo kroz naše nevolje koje strpljivo podnosimo.

A onda, na koncu, gle iznenađenja! Bog nam daje i ono prvo za što smo molili. Uslišava nas toliko često i u našim malim, ljudskim potrebama, kao i u onim većim životnim potrebama. Onda zastanemo i uviđamo koliko su duboke i istinite one Pavlove riječi: „Tko ga darom preteče, da bi mu se uzvratiti moralo?“