Četvrtak, 20 siječnja

7. nedjelja kroz godinu (C) – nacrt za homiliju

1


Uvod i pokajnički čin


Tko smo i odakle dolazimo? Ljudi smo, hodamo po ovaj zemlji, ali odlazimo od Boga, proizlazimo iz Božjega srca, jer nas je on stvorio na svoju sliku. Onda kada smo pravi ljudi, u nama sja Božja slika. Kad je u nama živa i jasna Božja slika, onda smo pravi ljudi. A božja slika u nama – to je sposobnost da volimo, da praštamo, da budemo dobrostivi. To je ona božanska snaga i ona božanska iskara u nama. Ispitajmo se na početku ove svete mise koliko smo dopustili toj božanskoj iskri da sjaji u našem životu, a koliko smo zanemarivali božju zapovijed o praštanju i milosrđu.

  • Gospodine, ti si nas stvorio da budemo tvoja vjerna slika. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti nas učiš da ljubimo svakog čovjeka onako kako ga ljubi sam Bog. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, nama koji iskazujemo milosrđe ti u obilju daješ svoju milost. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Vječita je tema grijeha i praštanja. Evo, današnja je Božja poruka dovoljno rječita, da bi svaki od nas mogao i razumjeti je i – uz pomoć Božje milosti – primijeniti je u svojem životu. Zato ćemo danas u našem izlaganju uglavnom slijediti Božju riječ kako smo je upravo čuli.


Nemoj ga ubijati


Današnje nam prvo čitanje predstavlja Davida, najpoznatijeg i najhvaljenijeg židovskog kralja, Davida koji je jedna od najznačajnijih osoba iz Staroga zavjeta, Davida koji je utemeljitelj slavne Davidove dinastije i od kojega – po tijelu – potječe sam Krist Gospodin. Samo Sveto pismo često hvali Davida. Međutim, nije Davidova veličina, kako bi se to u prvi mah moglo pomisliti, u tome što je uvijek vodio besprijekoran život. Njegova je veličina u tome što je znao praštati, što se znao pokajati za svoj grijeh, što se iznad svega trudio Bogu ugoditi. Koji puta je to uspijevao, koji puta je to loše izvodio, koji puta se Bogu iznevjerio, ali nikada se nije uzdao samo u sebe, nikad nije bio obuzet samim sobom, uvijek je svoje pouzdanje stavljao u Boga. Pa i onda kad je dao ubiti nevina čovjeka da bi preoteo njegovu ženu, David priznaje svoj grijeh i do kraja se pred Bogom ponižava. I upravo po toj svojoj osobini da zna praštati, da je milosrdan, da ima ljubavi – David je sličan Bogu.

Današnje nam čitanje, dakle, prikazuje Davida upravo u takvom lijepom svjetlu. David je velik u praštanju, David iskazuje milosrđe, upravo onako kako Bog iskazuje milosrđe čovjeku koji to zavrjeđuje. Čuli smo danas: Kralj Šaul sa svojom vojskom progoni Davida i njegove ljude. Nema sumnje da je Šaul tražio Davida da ga ubije. I onda se dogodilo da je kralj okružen svojim vojnicima tvrdo zaspao. David je sa svojim vojskovođom Abišajem prišao Šaulu koji je spavao. Tada je Abišaj predložio Davidu da ubije Šaula, jer je mislio da je Bog, očigledno, Šaula predao u Davidove ruke. Međutim, David odgovara: „Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?“ David je poštivao Šaula jer ga je Bog po proroku Samuelu pomazao za kralja. Pa makar je Šaul u međuvremenu od Boga odbačen kao kralj, David ipak poštuje njegovo pomazanje. I kad su kasnije u ratu s Filistejcima poginuli kralj Šaul i njegov sina Jonatan, David je naricao za njima kao za najvećim prijateljima i junacima.

To je David. David kojeg hvali Sveto pismo i koji je i dan-danas idealan kralj u židovskom pamćenju, David čijim su imenom častili Isusa govoreći:Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen Onaj koji dolazi u ime Gospodnje!“ To je Davidova veličina. Ne u njegovim vojnim pothvatima, nego u tome da zna biti milosrdan i dobrostiv, kao njegov Gospodin.


Ljubite neprijatelje


Sada dolazimo do pitanja praštanja, do pitanja koje ponekad znaj biti veoma bolno, pogotovo za ljude s traumama, za ljude koji su doživjeli velike boli u svojoj obitelji, za ljude koji su bili duboko povrijeđeni u svom ljudskom dostojanstvu, bilo da se to dogodilo u ratu, bilo unutar vlastite obitelji, bilo u društvu. Ta, pune su nam crne kronike crnih iskustava! Oprostiti! Praštati! Je li to uvijek moguće? Idemo redom.

David je poštedio Šaula jer je Šaul bio božji pomazanik. Isus ide korak dalje. Veli da nam valja ljubiti neprijatelje. Bez obzira o kome se radi. Jednostavno zato što je čovjek, zato što je Božje stvorenje, ili, kako to Isus jednostavno obrazlaže: praštamo zato da budemo nalik Ocu nebeskom. Evo, to je ono temeljno. ljubiti. Ne mrziti, nego ljubiti. Uvijek i svakoga, bez iznimke. Upravo tako. Ne možemo biti božji ljudi dopuštamo li da mržnja boravi u nama. Tu jednostavno nema isprike. Ako netko misli da to ne može, neka moli Gospodina da mu pomogne da to uzmogne. I bit će mu. Ali to je nezamjenjiv uvjet. Ne mrziti, nego ljubiti. Nadalje, kad Isus govori o praštanju, govori o spremnosti da se svakome oprosti. Bit ćemo tako sinovi Svevišnjega. Valja nam praštati da bi nama bilo oprošteno, ne osuđivati, da ne bismo i sami bili suđeni… To su uvjeti Božjeg praštanja i Božjeg milosrđa prema nama. I tu je Isus nekako „neumoljiv“: sve će nam biti oprošteno, budemo li sami praštali. Međutim, praštati ne znači silom gurati u ruke svoje oproštenje nekome tko ga ne traži, ne treba ili baca pod noge. Praštati znači uvijek voljeti, uvijek željeti dobro, uvijek se Bogu moliti za neprijatelje i – pruži li se prigoda – pružiti ruku i iskazati oproštenje, ono oproštenje koje je oduvijek bilo spremno u našem srcu i čekalo prigodu da se iskaže.


Zašto ljubiti?


Zašto sve to? Rekosmo, to je jedini uvjet. Dat će nam se budemo li davali. Jer, veli Isus:“Mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“ Evo nam još primjera. Kad je ono došla raskajana grešnica do nogu Isusovih Isus joj je oprostio uz obrazloženje: „Praštaju joj se grijesi mnogi, jer je mnogo ljubila!“ Tako nam Isus nam daje onaj konačni odgovor. Budemo li praštali i ljubili, veli Isus: „Bit ćete sinovi svevišnjega jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima…“ Konačno, braćo i sestre, budemo li tako činili bit ćemo Bogu slični, bit ćemo zapravo slični svojoj prvotnoj naravi, jer smo na Božju sliku stvoreni. Onaj tko prašta, tko ljubi, taj užiže u sebi onu božansku iskru, taj uživa pravi Božji mir, taj je velik pred Bogom. Srdžba traje na trenutak i ostavlja gorčinu. A ljubav je dobrostiva, ljubazna strpljiva, ljubav je upravo onakva kakav je Bog prema nama.