7. vazmena nedjelja (A): Ja te proslavih


Čitanja: Dj 1, 12-14; Ps 27, 1.4.7-8a; 1Pt 4, 13-16; Iv 17, 1-11a


U čemu je slava i proslava? Općenito se uzima da je slavan onaj koji je uspješan, nadaren, bogat, koji se nalazi u određenim društvenim strukturama: izborni pobjednici, visoko postavljeni političari, športski prvaci, vrhunski glumci i pjevači, uspješni poslovni ljudi. Naravno, puno je i onih koji bi gotovo sve dali da se „uspnu do zvijezda“. U evanđelju stoji kao da je i Isus žudio za slavom. U svojoj molitvi veli: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe… da dade život vječni svima koje si mu dao.“

Valja znati da Isus ovu molitvu izriče neposredno uoči svoje smrti iz ljubavi prema čovjeku. Za njega je, dakle, njegova smrt – nakon koje slijedi uskrsnuće – proslava. Biblija je jasna. Čovjek koji je vjeran Bogu i svojoj savjesti, čovjek koji svoj život daje iz ljubavi prema drugima, čovjek koji se ne odriče uzvišenih ideala da bi spasio goli život – velik je čovjek, slavan je čovjek, čovjek je vrijedan svakoga divljenja. Sve, ali baš sve drugo je prolazno. Upravo zbog toga svi silnici imaju gorak ukus u ustima: sve što jesu i što imaju, proći će i od njih neće ništa ostati. Tako je u povijesti bilo sa svim silnicima i nasilnicima: od rimskih osvajača po do Staljina, Hitlera i Tita.

Čovjek je stvarno velik u svojoj ljudskosti, u onome po čemu i jest čovjek. Biblija veli da je čovjek stvoren na sliku Božju, a Bog je ljubav, veli ta ista Biblija. Po sposobnosti da volimo – pa i same sebe dajemo i predajemo iz nesebične ljubavi – nalik smo Bogu. A sve što je Božje, ne umire, nego ostaje zauvijek. Zato su stvarno veliki i slavni ljudi koji, veli Pismo, „u miru rade i svoj kruh jedu“, koji, opet veli Pismo, „bližnjemu zla ne čine“, koji prihvaćaju, praštaju, koji su dobrostivi, strpljivi, milosrdni, koji bližnjega ljube kao sebe samoga. Samo to ostaje. Sve ostalo je pljeva, ili što reče pjesnik „voda je vrh pijeska“.