»U poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe.« (Fil 2, 3b)

7. vazmena nedjelja (A): Radost u patnji?


Čitanja: Dj 1, 12-14; Ps 27, 1.4.7-8a; 1Pt 4, 13-16; Iv 17, 1-11a


Kad razgovarate s djecom i mladima iz osnove ili srednje škole, možete ostati zatečeni količinom obveza koje imaju. Oni koji treniraju odbojku ili nogomet tjedno provode više sati na treningu. Onda slijede utakmice. Trening onda znači i određeni (zdravi, ali nepopularni) način života. I na sve to ti mladi odgovaraju kako su jako zadovoljni zbog toga što mogu trenirati i igrati, iako uza sve to stoje redovite obveze u školi. Netko drugi nipošto ne bi htio prihvatiti takav rigorozan način života. Slično možemo vidjeti tolike roditelje koji se silno trude i veoma naporno rade da bi svojoj djeci priuštili ono što smatraju da je i važno i potrebno. I sav taj napor oni nipošto ne smatraju nekom „tlakom“ nego su duboko u sebi sretni što omogućuju djeci da „postanu ljudi“. Što onda reći da je napor nepoželjan i da bi se čovjek trebao truditi da što manje radi? Naravno da ne. Čovjek je duboko sretan kada zna da ispravno postupa, makar ga to koštalo truda i napora. Eto, u tome smislu možemo razumjeti ove pomalo neobične riječi koje apostol Pavao upućuje svojim vjernicima: „Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama, jer Duh Slave, Duh Božji u vama počiva.“

Naravno, treba jasno reći da bi bio čisti fanatizam kada bi netko govorio da je patnja, bol i nevolja vrijednost u sebi. Muka je muka i bol je bol i čovjek – koliko je do njega – nastoji ukloniti i bolest i izbjeći nevolju. Međutim, ako je sve to neizbježno zbog nečega što nam je važno, onda ima smisla. Istinski kršćani ne traže patnju i križ niti mazohistički uživaju u patnji, nego prihvaćaju životne nevolje koje ne mogu ukloniti, svjesni da život ima vrijednost i kada čovjek trpi, samo ako svemu tome dade smisao. U tome je Isus sjajan primjer. On nije tražio križ i molio je Oca da ga otkloni, ali ga je prihvatio kad je vidio da nema druge mogućnosti. Nije radost u bezbrižnosti, nego u čistoj savjesti, u svijesti da sam – uz velike napore – učinio nešto vrijedno i hvalevrijedno. Dodajmo ovome i drugi dio Pavlove poruke: „Tek neka nitko od vas ne trpi kao ubojica, ili kradljivac, ili zločinac, ili makar i kao nametljivac…“  Koliko je do nas, treba se truditi da ne trpimo zbog svoga ludovanja. To ovisi samo o nama.