Uvod i pokajnički čin
Poduzetnicima je razmjerno lako ocijeniti uspješnost vlastitog poslovanja. Pogleda se koliko je uloženo u neki pogon ili tvornicu, koliko je uloženo u samu proizvodnju, koliko troškova ide za radnike, za osiguranja, koliki su troškovi promidžbe, transporta, koliki su porezi i koliko se zaradilo. Pa kad se od ukupne zarade odbiju troškovi, lako je vidjeti je li i u kojoj mjeri poslovanje bilo uspješno. Ali, kako mjeriti uspjeh u odgoju, u samoodgoju, u izgradnji povjerenja, ljubavi… Koliko god mi to mogli ili ne mogli mjeriti, za nas je vjernike bitno da se oko dobra trudimo, makar ne znali koliki će biti uspjeh, makar uspjeha i ne vidjeli. O tome nam govori dirljiv opis mučeništva đakona Stjepana. Htjeli bismo se pokajati za svoje grijehe i zamoliti Gospodina da nas ispuni snagom Duha Svetoga, da bismo i mi mogli u ovome svijetu hrabro svjedočiti Kristovo evanđelje.
- Gospodine, Poslao si svoga Sina na zemlju da se svijet po njemu spasi. Gospodine, smiluj se!
- Kriste, položio si svoj život za nas. Kriste, smiluj se!
- Gospodine, ti i nas pozivaš da se u razumijevanju i ljubavi darujemo jedni drugima. Gospodine, smiluj se!
Nacrt za homiliju
Učitelji i profesori koji put imaju nelagodan osjećaj. Poučavaju svoje učenike u povijesti, matematici, prirodopisu, zemljopisu i onda se pitaju – koliko to uopće zanima moje učenike? Koliko će toga ostati u njihovom pamćenju za godinu ili dvije? Koliko će oni toga znanja u životu trebati ili primjenjivati? I onda dolazi ono temeljno pitanje: koliko ima svrhe naglašavati, insistirati, uvjeravati i poučavati? Pa ipak, znamo učitelji i dalje poučavaju i duboko u sebi znaju da je poučavanje i potrebno i važno i smisleno.
Evo vidim nebesa
Tako možemo gledati i na pouku u moralu i vjeri. Evo, danas, Stjepan, pun Duha Svetoga, s uvjerenjem i oduševljenjem propovijeda svojim sunarodnjacima (Dj 7,55-60). Stjepan je bio mudar i obrazovan. Poznavao je dobro svoje sunarodnjake. Znao je vrlo dobro u kakav se rizik upušta kad im je počeo propovijedati da je Isus iz Nazareta obećani Mesija – Krist, i još k tome pravi Božji Sin. On jednostavno nije mogao a da ne propovijeda. Toliko je bio ispunjen snagom Duha Svetoga, toliko je bio zanesen Kristovim evanđeljem, toliko je želio svoju radost i Kristovo spasenje podijeliti s drugima. Zato nije gledao na opasnost, nije se obazirao na vrlo izvjesnu bijesnu reakciju nekih svojih slušatelja. Na sličan način kasnije će Pavao poticati Timoteja: Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom (2 Tim 4,2).
Vjerujem da i nas Duh Božji potiče da po primjeru svetoga Stjepana i mi budemo ustrajni u dobru. Ta, mi dobro činimo radi dobra samoga, a ne nužno zbog toga što bi naše djelovanje imalo utjecaja na nekoga. Zato je za nas silno važno, na primjer, govoriti istinu i onda kada izgleda da mnogi to ne čine, poštovati svetost vlastitog i tuđega braka i onda kada izgleda da mnogi to ne čine, poštovati starije i onda kada izgleda da mnogi to ne čine, pošteno i odgovorno raditi svoj posao i onda kada izgleda da mnogi to ne čine, ustrajavati u molitvi i u svojim kršćanskim obvezama i onda kada izgleda da mnogi to ne čine. Može izgledati da smo čudni, nesuvremeni, da odskačemo… Međutim, Duh nas Božji i vodi i potiče i jača u dobru. Zato ne malakšemo.
Zatisnuše uši
Veli današnje čitanje da su Stjepanovi slušatelji zatisnuli uši da ne čuju. I danas izgleda da sredstva društvenog priopćavanja zatvaraju uši često i prečesto kada Crkva potiče i uvjerava – uzmimo samo za primjer kritike Crkve zbog rada nedjeljom trgovina i trgovačkih centara. Tko od moćnika – krupnog kapitala zajedno s vladom – to uopće želi slušati? I nama se čini da naša djeca zatvaraju uši kad ih potičemo na dobro i nama se čini da ljudi koji puta zatvaraju oči da ne vide iskreni trud i iskreno nastojanje tolikih dobrih ljudi… Međutim, veli Isus. Sjećajte se riječi koju vam rekoh: “Nije sluga veći od svoga gospodara.” Ako su mene progonili, i vas će progoniti; ako su moju riječ čuvali, i vašu će čuvati (Iv 15,20). Tako nas danas tješi Isus. Naravno, nije i ne može biti sve tako crno. Ako je Isus imao protivnika, imao je i sljedbenika. Ako je Isus – ljudski gledano – silom bio maknut, on je ipak pobijedio zlo i smrt. Tako i u našem kršćanskom svjedočenju. Koliko god zlo izgledalo glasno i nametljivo, ono dobro koje se širi – zahvaljujući i našim nastojanjima – pokazuje i dokazuje da ima smisla ustrajavati u dobru. Mi dobro činimo zato što smo Kristovi, zato što nas Duh Sveti pokreće i ne gledamo na uspjeh ili neuspjeh, ali utješno je i znati kako dobro ipak nalazi mjesta u srcima ljudi i kako donosi dobre plodove. Mi to puno puta i ne vidimo i ne znamo, ali to nam i nije bitno.
Ne uzmi im ovo za grijeh
Stjepan pogiba od ruku onih koji ga nisu razumjeli i koji ga nisu htjeli razumjeti. Izgledalo je da je Stjepanova ljubav urodila samo mržnjom u njegovih sugovornika, izgledalo je kao da je bio uzaludan cjelokupan Stjepanov nastup pred njima. Međutim, Stjepan ne očajava. Zna da je svoje učinio. K tome dolazi i ono najvažnije: Stjepan nije ogorčen. Nema u njemu mržnje, ne proklinje. On opravdava svoje ubojice sličnim riječima koje je Isus izgovorio na križu: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.” Moli za svoje ubojice, moli za svoje sunarodnjake. On ih ljubi do zadnjeg daha svoga života. Nije dopustio da ga zarazi njihova mržnja. Naprotiv, njegova je ljubav zarazila druge. Znamo, oni koji su kamenovali Stjepana odložili su svoje haljine do nogu mladića koji se zvao Savao. Taj je mladić u tome trenutku bio jednodušan sa Stjepanovim ubojicama, a kasnije je postao Kristov učenik i apostol naroda. Bio je to, koliko mi znamo, najsjajniji plod Stjepanove mučeničke smrti i njegove ljubavi. Iz krvi Stjepana rodio se apostol Pavao.
Braćo i sestre, doista nam nije potrebno da s ogorčenjem gledamo bilo koga i bilo kakve prilike u kojima živimo. Svaka okolnost i svako okruženje pogodno je da čovjek čini dobro i da voli svoje bližnje. Na to smo pozvani. Duh je Božji u nama koji nam pomaže da nas ne obuzme zlo, zavist, mržnja niti kakva druga strast. Naprotiv, Duh našega Gospodina Isusa Krista ispunja nas mirom, ispunja snagom da činimo dobro uvijek i svuda, u svakoj prigodi i svakome čovjeku. Tako ćemo svijetu pokazati da smo njegovi učenici. I onda nas ni smrt neće moći odijeliti od njega.