Ponedjeljak 2. vazmenog tjedna: Što je od tijela rođeno, tijelo je

Meditacija uz Evanđelje (Iv 3,1-8)

Isus svome učeniku Nikodemu naviješta tajnu budućeg sakramenta krsta ovim riječima: „Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje.“ I nastavlja: „Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.“ Donedavno je bio ovakav prijevod: „Što je od puti rođeno, put je“, pri čemu riječ „put“ (naglasak je kao u riječi „kuk“) označava ne tijelo općenito (kao, na primjer, geometrijsko tijelo), nego tijelo od krvi i mesa, ovozemaljsko propadljivo ljudsko tijelo.

Kad Isus kaže: „Što je od tijela rođeno, tijelo je“, Isus hoće reći da je svako živo biće – smrtno. Tko god se rodi svaki je dan sve bliže i bliže vlastitoj smrti. To je neumitno i to vrijedi za svako živo biće. Konačno, u nekom će smislu za određeni broj milijardi godina umrijeti i Sunce i naša Zemlja. Međutim, po krštenju mi se rađamo u Duhu. A Duh ne umire. Tako naš život ima dvostruko značenje. Ono smrtno će propasti, a ono duhovno ostaje kroza svu vječnost. Štoviše ni ovo tjelesno neće biti posve uništeno, nego preobraženo. Govoreći o koncu svijeta Pavao za Isusa veli: „Snagom kojom ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu.“ Naše tijelo sada, u ovome svijetu, možda i jest „bijedno“, ali bit će preobraženo i to tako da će biti jednako Kristovu uskrsnulom tijelu! Krist nam otvara vrata vječnosti, on nam pripravlja nebeski stan, da i mi budemo gdje je i on. To je naša radost i naša nada. To je Kristovo evanđelje! Bogu hvala.

Sa svom smjelošću navješćivati: Dj 4,23-31

Suočeni s tvrdoćom židovskih glavara koji nisu nikako htjeli prihvatiti evanđeoski navještaj, apostoli zajedno sa svetim piscem u molitvi govore: „Zašto se bune narodi, zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, Knezovi se rote protiv Gospodina i protiv Pomazanika njegova.“ Tako je i bilo u apostolsko vrijeme. S jedne strane snažno su se opirali evanđelju židovski glavari, a s druge strane posve sekularno grčko-rimsko društvo u svojoj moralnoj raskalašenosti bilo je daleko od evanđeoskih ideala. Upravo zbog toga apostoli završavaju svoju molitvu riječima: „Gospodine, promotri prijetnje njihove i daj slugama svojim sa svom smjelošću navješćivati riječ tvoju!“

Upravo to. Sa svom smjelošću. Bez obzira na izvanjske okolnosti. Naše je da nastojimo živjeti po evanđelju, da slijedimo Kristov nauk koji kaže da čovjek ne živi samo o kruhu, koji nam nalaže da činimo dobro svima, koji nas potiče da strpljivo nosimo svoje križeve, koji nam obećava nebesku slavu zajedno s njime. Zato se nećemo pokolebati svijetom oko sebe, svijetom koji se čini daleko od evanđelja. Ne malakšemo. Apostolsko poslanje jednako vrijedi i za nas. Sa svom smjelošću mi nastojimo biti vjerni svome kršćanskom pozivu te onda – naravno – svojim životom navješćivati Kristovo spasenje. To trebamo činiti sa svim pouzdanjem i predanjem. Jer, nama su upućeno Kristove riječi: „Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20)