Utorak 5. vazmenog tjedna: Mir vam ostavljam
Meditacija uz Evanđelje: Iv 14,27-31a
Mi obični ljudi, mi slabi ljudi neprestano težimo da nam je dohvatiti ovo ili ono. Pa onda mislimo: eh kada bih još samo to postigao, bio bih na miru. A taj posvemašnji mir i smirenje duše nam uvijek iznova izmiče, kao kada djeca pokušavaju proći ispod duge. Približe joj se, i kada misle da su je dosegli, ona bježi još dalje od njih. Tako mi nekako mislimo: evo, dok diplomiram ili dok se zaposlim ili dok riješim stambeno pitanje, pa onda dalje i dalje. I svaki put mislimo da ćemo s nekom ostvarenom željom biti posve zadovoljni. Kad eto, uvijek nova želja, uvijek novo stremljenje. Nikada smirenja i mira.
I onda Isus veli: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje.“ Vidjeli smo. Svijet i ovozemne želje nikada ne donose trajni mir naše duše. Međutim, Isus nudi pravi istinski mir. U čemu se on sastoji? U tome da čovjek sebe potpuno predaje Bogu. U tome da čovjek – Božjom milošću – stvarno punim srcem kaže: „Budi volja tvoja“. U tome da čovjek punim uvjerenjem sa svetim piscem pjeva: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu nada moja. Samo on je moja hrid i spasenje, utvrda moja: neću se pokolebati“ (Ps 62,6-7). Bog je s nama. On po Kristu daje smisao našim nevoljama i našim stradanjima. On nam otvara cijelu vječnost. Mi imamo duboki mir u Bogu kada s Pavlom možemo reći: „Sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama“ (Rim 8,18). Taj duboki mir, tu posvemašnju predanost u volju Božju, u snagu njegove ljubavi imali su toliki veliki i sveti ljudi, do te mjere da su i vlastiti život darovali za Krista. Oni su nam primjer i zagovornici.
Dok zahvaljujemo Bogu za tolike njegove darove, molimo ga da nas prosvijetli i da nam dade milost da tražimo one više darove, one koji nas stavljaju u suglasje s Kristom i uvode u njegovu slavu. Jer, ne zaboravimo, mi smo već sada nebesnici, mi smo već sada Kristovi, u nama već sada djeluje sila Duha Svetoga. Veli Pavao: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol 3,1-2). Dao Bog se taj poticaj svednevice ostvaruje u našem životu.
Usta on i uđe u grad: Dj 14,19-28
Malo prije svoje smrti sveti je papa Ivan XXIII. rekao svome tajniku: „Nismo skupljali kamenje koje su na nas bacali.“ Upravo tako je činio i Pavao. Jednom je prilikom bio doslovno kamenovan. Kamenovanje je, znamo, bila smrtna presuda. Pravo je, dakle, čudo da je Pavao uopće ostao živ. Bog ga je sačuvao. Možemo samo zamisliti koliko je modrica imao i kako ga je bolio svaki dio tijela. Zacijelo ga je još više boljela zavist i zloba njegovih protivnika koji su ga iz čiste zavisti predali da bude ubijen. I to njegovi sunarodnjaci! Međutim, Pavao se na to nije obazirao. Veli današnje čitanje: „Kad ga pak okružiše učenici, usta on i uđe u grad. Sutradan ode s Barnabom u Derbu.“
Što je drugo trebao? Dignuti sudsku tužbu? Proklinjati? Ili je možda trebao plakati nad svojom zlom sudbinom? Ili se možda žaliti Bogu što ga je napustio? Ne. Pavao ne skuplja kamenje koje je na nj bilo bačeno. Ne mrzi svojih protivnika. On nije gubio vrijeme onim što mu se dogodilo. Otišao je u drugi grad naviještati evanđelje i širiti Kristovu ljubav. Protivnicima svojim je praštao i volio ih kao braću. To je očito pravi Božji put.
Nalazimo li se ovdje? Osjećamo li se koji puta da nas krivo optužuju, da upiru prstom u nas, da se raduju našim padovima, da – štoviše – bacaju kamenje na nas? Što činiti? Ne trebamo – zacijelo – skupljati kamenje koje na nas bacaju, niti oplakivati sudbu kletu… Jednostavno, ustajemo i nastavljamo činiti dobro, iskreno moleći Gospodina da oprosti onima koji zlo čine, jer očito ne znaju što čine. Time postajemo slični Pavlu, a još više slični Isusu Kristu koji je molio za svoje ubojice. A tako ćemo – što je također silno važno – već ovdje na zemlji imati svoj mir i svoju duboku radost. I tu nam radost nitko neće moći oduzeti.
