Poziv
Za čovjeka nema ništa primamljivije od slobode njegove savjesti, ali ni ništa teže.
F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi
La Serena je gradić na sjeveru Čilea, obnovljen u kolonijalnom stilu poslije razorna potresa. Nema, doduše, više kuća građenih od adobe (ilovača pomiješana sa slamom) kao nekada. Sada su kuće od cigle i cementa, ali su ipak sačuvale svoje male veže i balkone. Nad vežama i po ulicama vise fenjeri i dočaravaju drevnu, otmjenu prošlost. La Sereni odgovara taj naziv jer je okružena vedrinom neba i beskrajnošću Tihoga oceana. U daljini se nazire svjetionik, a u noći se zvijezde spuste kao krijesnice nad gradom. Željeznički je kolodvor udaljen od mjesta da ne bi pomutio mirnoću, a njegova zgrada doziva u sjećanje postaje nekog uljepšanog vesterna. Pred stanicom čekaju starinske otvorene niske kočije s ljubaznim kočijašima.
Tamo sam za ljetnih praznika „bježao“ iz užarena Santiaga kojemu „vječni“ snijeg na Cordilleri služi više kao ukras nego za rashlađenje. Samostan i crkva u La Sereni spominju se još od dana španjolskih „konkvistadoresa“. Dva krila samostana okružena su natkrivenim hodnikom s drvenim stupovima, a ispred njih se nalazi mali vrt i špilja Gospe Lurdske. Sve to čini La Serenu mjestom odmora i meditacije.
Sjedio sam jednoga jutra, poslije doručka, na hodniku, kad je stari otac Ambrozije izlazio iz svoje sobe noseći punu šaku mrvica koje je skupljao za svoje miljenike.
– Čik, čik, čik! – izvikivao je starac i sipao mrvice kruha po pločniku.
Sa stabla u vrtu doletjelo je stotine malih „činkolitosa“ (američka ptica pjevica slična vrapcu). Otac Ambrozije raspoznavao je mužjake od ženki. Mužjake je tjerao pogrdnim riječima, kakve nisam nikad čuo, a zasigurno se ne nalaze ni u rječniku španjolske Akademije.
– Dobro jutro, Oče! – povikao sam. Nije me čuo, jer je pronalazio sve pogrdnije riječi za mužjake. Približio sam mu se.
– Kako vi, Oče, raspoznajete mužjake od ženki? Ta svi su jednaki. Svi jednako cvrkuću, svi su iste boje i svi jednako poskakuju.
– Zar ne vidite da i ovdje mužjak želi pokazati svoju snagu, dokazati da je on gospodar, macho (muško). Zato napada i tjera ženke.
Nakon što je nahranio svoje „činkolitose“, poveo sam ga do klupe da razgovaramo.
– Vaše prezime, Oče, zvuči nekako strano, kao da ste Irac ili Englez.
– A zar nije i „Otac Domovine“, Bernardo O’Higgins, bio strana podrijetla? Ja sam uza sve to pravi Čileanac. Volim dobru kasuelu (casuela – vrsta juhe s povrćem i mesom) i empanadu (isjeckano meso pomiješano s crvenim lukom, umotano u tijesto i pečeno na vatri) zalivenu crnim vinom con vino tinto.
– Valjda ima još nešto što vas čini Čileancem?
– Mnogo toga. Na primjer, krjepki i odvažni izgovor, a ne onaj mekušasti madrillenosa (Madrižanina). Mi smo obogatili španjolski rječnik, govorio je smijuckajući se. Vi ste se smijali dok sam razgovarao s pticama. Što bi tek bilo kad bih nabrajao izraze najintimnijeg značenja? Vi biste se sablaznili. Jedan je naš veliki pjesnik, nobelovac, kazao da nema razlike između pristojnih i nepristojnih riječi. Razlika se vidi kad se promatra komu su upravljene riječi i zašto.
– Vi poznajete dobro običaje i način izražavanja ovoga naroda.
– Hombre! Prošao sam cijeli Čile uzduž i poprijeko propovijedajući i dijeleći sakramente. Koliko sam djece krstio, koliko „divljih“ brakova sredio, koliko umirućih utješio i spremio za vječni život! Predbacivali su mi da sve nije bilo po kanonskom pravu, ali ja sam branio gente humilde (skromni svijet). A zar nije prvi provincijal dominikanaca Gil González de San Nicolás još u šesnaestom stoljeću branio urođenike i morao se vratiti u Peru jer to nije odgovaralo namjerama osvajača? Ja ne branim urođenike, jer se oni danas sami brane: imaju svoje zastupnike, škole, svećenike, a jedan je njemački kapucin njihov biskup. Ponosan sam da sam Čileanac i dominikanac. Možda ne znate da su dominikanci postavili temelje prvoj univerzi u Čileu, također već u šesnaestom stoljeću.
– Sjećate li se mlađih dana kad ste ušli u Red?
– Bila su to drukčija vremena. Naša je zajednica bila vrlo bogata. Ispočetka to nije smetalo da redovnici budu i učeni i sveti. Pogledajte naš samostan Recoleta u Santiagu. Koliko „magistara teologije“, koliko „lektora“ koliko predicatores generales. Biblioteka je bila opskrbljena najnovijim izdanjima iz područja teologije i filozofije koja su stizala iz Europe. Još je i danas ta biblioteka izvor iz kojega crpe podatke naši povjesničari. Redovnici su bili siromašni uza sve bogatstvo. Nije se blagovalo a da u susjednoj dvorani ne bi bilo na desetke siromaha kojima se davao isti obrok kao i redovnicima. Naša je crkva u Recoleti kopija crkve Sv. Pavla „izvan zidina“ u Rimu. Ima, doduše, samo tri lađe. Sva je od mramora dovezena iz Carrare u Italiji. Vrijeme, nažalost, nameće svoje zahtjeve koji nisu uvijek u skladu s duhom i stegom redovničkoga života; dođu zatim crkvene vizitacije koje mnogi redovnici ne mogu podnijeti pa samostani opuste. Agrarne reforme oteše nam imanja te postadosmo slični činkolitosima. Možda je to i bolje. Žao mi je jedino što nemamo novih zvanja. Zato ste vi gringosi tu da nas pomognete i zamijenite. Ipak ja, kao Čileanac, gledam na to drukčije nego vi.
– Kako?
– E, pa to Vam je kao plima i oseka. Nekad smo obilovali zvanjima, a sada smo na suhom. To Vam je kao česti potresi u ovoj zemlji: ruše se zgrade, ginu ljudi, ali njihovi potomci grade još čvršće nastambe na istom mjestu. Vidite, ja ne sumnjam da će pristići nova zvanja kad nas više ne bude. To se dogodilo mnogo puta u povijesti, jer nismo mi koji zovemo, nego Bog. On može nagraditi našu dobru volju, pokoru, molitve. Samo On zove, i nitko se ne može oduprijeti Njegovu pozivu.
Zašutio je, duboko prignuvši glavu.
Netko je pozvonio na ulaznim vratima. Predusreo sam Oca Ambrozija i požurio otvoriti vrata.
– Dobar dan! – rekao je mladić – želio bih govoriti s patrom koji je stigao iz Santiaga.
– Ja sam – rekoh i uvedoh ga u sobu za goste.
Predstavio se: Gilberto Zamora, student prava na Državnom sveučilištu u Santiagu.
– Tko vas je uputio na mene? – zapitah znatiželjno.
– Jedna Vaša studentica, Conchita[1] Cabezas, prijateljica moje sestre Laure. I ona je odavde.
– Nisam znao. Dobra je to i marljiva djevojka. – Ali zašto ste baš mene potražili?
– Jer ste Vi istoga Reda kao i onaj Francuz koji drži predavanja u „Salon de Honor“ Katoličkoga sveučilišta.
– Padre Maureau?
– Da, baš on. Zadnji put je predavao o ljudskoj težnji i potrebi za nečim nadosjetnim. I to u svemu: u spoznaji, ljubavi, umjetnosti. On to zove transcendencijom.
– Lijepo! Ali što ja imam s time? Ako Vam nešto nije bilo jasno, mogli ste njega pitati. On je veoma prijazna osoba.
– Ali ja osjećam potrebu za još jednom transcendencijom – nazovimo je tako – o kojoj nisam mogao pred drugima govoriti. Conchita mi je savjetovala da se obratim Vama.
– O čemu se radi?
– Teško mi je to objasniti ali ću pokušati. Možda ste čuli za mog tatu?
– Zamora je dosta poznato prezime u Čileu.
– Ali samo je jedan Zamora predsjednik političke stranke koja Vama ne ide baš u „tek“.
– Ne bavim se politikom, iako je u ovoj zemlji politika ono što je u drugim zemljama sport. Svi se razumiju u politiku kao što se svi smatraju stručnjacima, npr. u nogometu.
– Mene sport malo zanima.
– A politika?
– To mi je u krvi, priznajem.
– Zato ste i pošli na Pravni fakultet. Koliko znam, većina političara su pravnici.
– Mislim ipak da se varate što se mog slučaja tiče. Prihvatio sam studij prava ne zbog političke karijere nego iz nužnosti.
– Kako to?
– E, pa zato sam i došao k Vama da me savjetujete. Rekao sam Vam da me muči jedna „transcendencija“. Upisao sam i studiram pravo, jer mi tata nije dopustio da studiram teologiju.
– Zanimljivo. Vi biste htjeli u svećenike?
– Da, i to u dominikance.
– Sad naslućujem u čemu je Vaša „transcendencija“: ostaviti svijet i sakriti se u nadsvijet.
– Ne sakriti, nego otkriti, oče!
– Možda je zato Conchita kriva, a možda i nije. I ona traži rješenje svog životnog poziva, ali ne u nekom samostanu. U Čileu su u modi katolička svjetovna udruženja, nekakvi Opus Dei, Schönstadti, što ja znam.
– Što na to veli Vaš otac?
– Ne će ni da čuje. „Najprije završi studij prava, postani pravnik, imaj svoj kruh u ruci, a onda čini što hoćeš! – rekao mi je.
– Vaš tata ima potpuno pravo – rekoh. Gilberto je ostao potpuno razočaran.
– Dakle, i Vi isto mislite? To mi je i Conchita rekla. I ona želi najprije završiti studije i steći diplomu profesorice.
– Drago mi je to čuti!
– Zar Bog traži da imamo neko zanimanje prije nego mu se posvetimo?
– Mladiću, ne želim raspravljati o razlici između zvanja (vocación) i zanimanja (profesión). Zanimanje se ne mora protiviti zvanju. Može mu čak i pomoći da se što potpunije ostvari. Zar niste opazili da mnogo svećenika obavlja službu profesora matematike, povijesti, biologije itd. u našim gimnazijama i da to ne smeta njihovu zvanju. Naprotiv, oni pokazuju da se vjera ne protivi znanosti; svojom profesijom stječu povjerenje svojih učenika. Priznajem da na to nisam mislio kad sam rekao da se slažem s Vašim tatom. Mislio sam na sljedeći slučaj: zamislite da život i rad u Redu ne bude odgovarao Vašim idealima ili da Red bude smatrao da Vi njemu ne odgovarate, što onda? Zar nije bolje da imate neko stalno zanimanje, kao što želi Vaš otac? Uostalom, Vaš se studij uklapa u duh našega Reda. Mi trebamo stručnjake ne samo crkvenoga, nego i civilnoga prava.
– Odgađati poziv znači staviti ga na kušnju – rekao je zamišljen i spontano nadodao: „I ne uvedi nas u napast“.
– Bolje sada nego kasnije – odgovorih. Teško je „transcendirati“ – da upotrijebim Vaš izraz – od mnogih stvari: obitelji, udobnosti, neke Conchite itd.
– Ona mi je samo prijateljica – prekinuo me je.
– Ne sumnjam. Inače ne biste došli k meni.
Šutio je neko vrijeme, a onda je smijući se rekao: – Vi biste bili pravi pacapleitos („fiškal“) da ste ostali u svijetu.
– Providnost me je usmjerila na drugi kolosijek. Nitko se ne bori sa svojom savješću kao pravnici. Ali i oni su potrebni za nesavršeno ljudsko društvo.
– Dakle, da čekam? – rekao je rastajući se.
– Da, rekao sam odlučnim glasom.
- Ambrozije je ponovo razgovarao sa svojim činkolitosima. Nastojao je uspostaviti ravnotežu u ptičjem svijetu. Prolazeći uza nj dobacih mu: „Vi biste bili dobar branitelj feminističkoga pokreta“. Promrmljao je nešto iz svoga „krjepkoga“ rječnika da sam prasnuo u smijeh.
Prolazile su godine. Bio sam skoro zaboravio na taj neobičan susret u La Sereni kad jednoga jesenskoga jutra, izlazeći iz sveučilišne tiskare u ulici Lira, susretoh Gilberta i Conchitu. Žustro su raspravljali. Kad su me opazili, Gilberto je rekao povišenim glasom:
– Zar ne, Oče, da žene imaju odviše srca, a malo pameti?
– To ne odgovara momu iskustvu u Čileu – odgovorih.
– Dokazujem Conchiti, žestio se Gilberto, da na skorim izborima mora glasovati za našu stranku, ali uzalud. Ona ne vidi nikakvu opasnost od crvenih, žutih i sličnih.
– Srce vara, zar ne, padre? – prekine ga Conchita. Gil ne shvaća da su prošla vremena kad su vladali momios (mumije, tj. konzervativci). Mi ćemo pobijediti, mi kršćanski demokrati, a momios ćemo spremiti u etnološki muzej.
– Još me vrijeđaš – srdito će Gilberto. A tko je izgradio ovaj moderni Čile ako ne tvoji prezreni momiosi?
– Djeco, djeco! – upadoh ja. Dosta politike! Kad biste se jednom vjenčali, uvjeren sam da bi Vaša djeca pripadala nekoj trećoj stranci, npr. socijalističkoj.
– To nikada! – prekinuo me Gilberto.
– Pa to je isto kao i u nogometu – nastavio sam mirno. Vi ste, Gilberto, za momčad Državnoga sveučilišta, jer tamo studirate, a Conchita za ekipu Katoličkoga sveučilišta, a vaša bi djeca „navijala“ za popularni Colo-Colo.
Smijali su se mojoj usporedbi. Ostavio sam ih da i dalje iznose svoje „za“ i „protiv“ u vezi sa svojim političkim strankama. To je bila slika ondašnjega stanja u zemlji. Nisu uviđali da će njihovu međusobnu svađu iskoristiti netko treći, kao što se i dogodilo.
Poslije dugo vremena susreo sam Gilberta u klaustru našega samostana.
– O, Gil! – uskliknuh. Vi ovdje?
Iznenadio se da ga tako zovem.
– To je ime izmislila Conchita – rekao je zamišljen.
– A meni se baš sviđa – rekoh. Jedan je drugi Gil bio prvi provincijal dominikanaca u ovom kraju. Gil González de San Nicolás. Morao je, nažalost, natrag u Peru, jer je branio domorodce.
– Valjda ne mislite da će se i meni nešto slično dogoditi i da ću morati natrag u La Serenu?
– Nije mi to ni na kraj pameti. Vi ste već poznati političar. Možete se vratiti samo u slavi i časti.
– Nimalo me to ne zanima, oče! Zato sam jutros ovdje.
– Čekate oca Maureaua?
– Ne, nego oca Ferrera.
– Učitelja novaka?
– Da, već dugo s njime razgovaram. Čekao je da završim studije pak onda da se odlučim. Otac provincijal je već pristao, ali smatra da je bolje da novicijat i studij teologije završim negdje u Europi.
– To je najbolje rješenje. Što na to kaže Vaš otac?
Rekao mi je: „Ispunio si moju naredbu. Sad čini što hoćeš“. – A Conchita?
– Kaže da se Božjem pozivu ne smijemo protiviti.
Sve se dogodilo kako je bilo ugovoreno. Gilberto je završio novicijat i studije u Europi. Vratio se da proslavi mladu Misu u La Sereni. Bila je topla, ljetna nedjelja. Mnogo je Gilbertovih znanaca i prijatelja stiglo sa svih strana. Neki iz poštovanja, a neki iz radoznalosti da vide čovjeka koji se odrekao sjajne karijere zbog Božjega poziva. Oca Ambrozija više nije bilo među živima. Kažu da je povukao sa sobom u nebo svoje činkolitose, jer ih više nije bilo u dvorištu.
Stara, obnovljena crkva bila je dupkom puna. Na pločniku ispred crkve stajalo je i slušalo preko zvučnika još toliko naroda.
Gilbertov tata, mama, sestre, brat bili su ganuti do suza. Većina prisutnih željela je primiti svetu Pričest iz mladomisnikovih ruku. On je neumorno hodao s jedne strane prezbiterija na drugu i pričešćivao. Zbor je upravo pjevao Kruh anđeoski svet čovječjim postade, slika mu negdašnjih sviju sad nestade. To je bila Gilbertova želja, jer je njemu Toma Akvinski bio uzor i vodič.
Nešto od sparine, nešto od uzbuđenja, Gilberto je osjetio da je sav u znoju. Ali nije prestao pričešćivati. Najednom mu se ruka počne tresti dok je jednoj osobi davao svetu Pričest i govorio: „Tijelo Gospodina našega Isusa Krista čuvalo te za život vječni“.
Bijaše to Conchita.
Rajmund Kupareo
Danica 1988: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1987., str. 113–118;
Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 45–53.
[1] Čita se Končita. Umiljenica od María de la Inmaculada concepción.
