Drugi, ja i molitva

Strah me prići drugom. Pozdraviti ga. Pitati ga kako je. Radije ostajem zarobljen u strahu. Rado sudjelujem u pričama o drugom kojega ne poznajem. Niti on mene. O njemu sam stvorio slike koje su tuđe i nisu moje. O njemu mislim tek ono što drugi misle i kažu. Čuo sam kako je taj drugi opak. I kako je često ljutit i gnjevan. Čuo sam i kako je nemilosrdan i bezdušan. Sve su mi to o njemu rekli drugi. I njih je strah prići mu. I oni su od onih prije njih slušali priče o drugom i u njih povjerovali. I prenijeli su ih meni.

Jednom sam ne znajući odakle mi hrabrost prišao drugom. Pružio sam mu ruku i predstavio se. Široko se omsjehnuo i uzvratio mi stisak. Toplo, nježno i ljudski. Predstavio mi se i pitao me za ime. Pitao me zašto sam u grču i zašto sam tako napet? Sve je u redu on je samo drugi sličan meni. Nisam mu mogao odmah reći zašto grč i napetost ili da sam o njemu imao sasvim drugačiju sliku koja je bila tuđa, a ne moja. Malo pomalo tu i tamo drugi i ja bismo se susreli, pozdravili i razmijenili po koju riječ. Malo pomalo ostali bi duže stajati na cesti i razgovarati. Malo pomalo sjeli bismo na kavu i porazgovarali. Uskoro sam bio pozvan u njegovu kuću. I ja sam njega pozvao k sebi. Malo pomalo otkrio sam kako drugi nije onakav kakvog su mi ga predstavili. Uskoro smo postali i prijatelji. Oni koji ga se plaše sad i o meni govore kao i njemu. Kako sam nemilosrdan, bešćutan i gnjevan. Nekima od njih sam pokušao reći kako samo trebaju dopustiti sebi da drugog susretnu nekoliko puta, ali oni su ustrajali u svojim slikama.

 Drugi mi je u nekom trenutku rekao dok smo razgovarali kako susresti Boga počinje onda kad se oslobodim straha susreta s njim. Čak i u okolnostima kad mi se čini da bi susret mogao biti neugodan zbog onoga što od Boga skrivam. Rekao mi je kako je svaki istinski susret s Bogom ljekovit. I uputio me je na Pisma. Rekao mi je neka otvorim Pisma i vidjet ću u o čemu govori. Na jednom mjestu čitao sam izvještaje o Mojsiju i njegovom odnosu s Bogom. Dojmila me se Mojsijeva hrabrost kad je Bog sišao u oblaku, a on bez straha iako nedostojan stao pred Boga i izgovorio molitvu Gospodin Gospodin i Bog mu je odgovorio Gospodin bogat milosrđem i dobrotom spor na srdžbu on se nad zlom ražali.

Shvatio sam što mi je drugi htio reći. Boga se susreće u molitvi kad se oslobodim straha od njega. Kad bez ikakvog skrivanja iziđem iz svoje magle i stanem pred njega i pomolim se Gospodine Gospodine. Nije dovoljno željeti susret s Bogom ako sam shvatio Mojsijevu molitvu. Nije dovoljno samo željeti, nečujno šaptati i nikad ne skupiti hrabrosti i kriknuti Gospodine Gospodine. Ali, kako ću pronaći hrabrost i gdje? Lako je drugom koji je upoznao Boga i više se ne plaši stati pred njega, pa i kriknuti molitvu kad je Bog zaposlen drugim stvarima.

Drugi mi je preporučio kako bih prvo trebao početi moliti malo pomalo. Smatrao je kako nije mudro bez ikakve pripreme, promišljanja i razmišljanja jednostavno tek tako izići pred Božje lice. I počeo sam moliti. Isprva teško i nemušto jer nikad nisam prije molio. Polako i neprimjetno molitva se počela oblikovati, nema veze što je bila tiha i nesigurna, postala je malo pomalo stabilna i čvrsta. Svaki dan uvijek u isto vrijeme. I uvijek ista Gospodine Gospodine. Malo pomalo Božje lice počelo mi se otkrivati. Nekad bih u molitvi vidio lice milosrđa, nekad lice oproštenja, nekad lice ljubavi, nekad lice koje upozorava i zahtjeva promjenu života. Čudio sam se, sva ta lica jednog Boga? Mislio sam kako on ima samo jedno lice.

Kad sam drugom iznio svoje sumnje i nedoumice o Božjem licu rekao mi je kako sam sad spreman za novi uspon. Nova stepenica. Zar ima još? Ima, uvijek ima odgovara mi drugi. Skreće mi pozornost na Pisma i čovjeka koji sebe naziva Sinom Božjim, Isusa. Na jednom mjestu pročitah u Pismima gdje Isus kaže kako Boga nitko nikad ne vidje, nego ga on Isus objavljuje jer je njegov Sin i onda zaključuje kako je Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da se svijet spasi po njemu, a ne da propadne.

Sve mi je to bilo novo i previše. Onda mi je drugi u jednom dugom razgovoru rekao kako je riječ o Presvetom Trojstvu. I odmah me je dobronamjerno potapšao po ramenu rekavši mi kako se ne trebam nadati kako mogu prodrijeti u tu tajnu, ali tu tajnu mogu susresti. Kako ću je susresti? Gdje? Kada? U molitvi. U Pismima. Kad se oslobodim straha susrest ću ga. U oblaku misterija. U oblaku tajne. Neću vidjeti i neću znati jer ono što je za mene pripravljeno nikad nije ušlo u moje srce, nikad to moje uši nisu čule i moje oči nisu vidjele. Pa kako ću onda znati, protestirao sam, kako ću znati? I nećeš znati onako kako ljudi danas govore o znanju. Opet, nećeš umijeti objasniti nekako ćeš znati nešto o Presvetom Trojstvu. Nemoguće, odgovaram. I mene nisi znao odgovara drugi, sad me već puno bolje znaš nego ostali, a opet i ti ja jedan drugom ostajemo skriveni, kao da smo jedan drugom zastrti oblakom, a opet ne možemo reći kako se ne poznajemo. Ono što znamo jest kako više nemamo u sebi straha jedan od drugog. Tako je sve počelo između nas. Osloboditi se straha.

Oslobodi se straha pred tajnom o kojoj čitaš u Pismima, pred tajnom koju ne možeš i nikad nećeš shvatiti, pred tajnom koja ti zastrta oblakom neprestano izmiče. Oslobodi se straha. Ogoli samog sebe pred tom tajnom i ništa drugo neka ti ne bude na usnama do ona molitva što je Mojsije izgovara Gospodin Gospodin. Molitva te oslobađa straha, molitva te dovodi bliže oblaku koji obavija tajnu, molitva te oslobađa pogrešnih i krivih slika, molitva ti pomaže čuti ono što ne možeš čuti sve dok se plašiš: Gospodin Gospodin, Gospodin, Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću i taj Gospodin Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. 

Moli i pobijedit ćeš strah, moli i vjerom ćeš čuti ono što svojim umom i razumom znaš kako kaže apostol tek nejački jer si nejače. Što to, pitam drugog.

Kako se pred tajnom Presvetog Trojstva stoji u poniznosti i molitvi, u strahopoštovanju i šutnji. U vjerničkom iskustvu susreta s Ocem, Sinom i Duhom Svetim prestaje tvoj strah, brišu se tvoje iskrivljene i krive slike. Poput Mojsija i Nikodema stojiš pred tajnom koja je zastrta oblakom i čovještvom Božjeg Sina dok ti preko usana radosno i pouzdano prelazi molitva: Gospodin, Gospodin, Gospodin Bog moj i Spasitelj moj.