Ne preko onoga što je pisano

U pravu i u crkvenim odredbama postoji stupnjevanje. Razlikuje se ono što je zabranjeno od onoga što nije preporučljivo. S druge strane razlikuje se ono što je obvezatno od onoga što je hvalevrijedno. Pored svega toga, postoji i ono o čemu zakon i propisi ništa ne govore. To se onda može svesti na ono pravilo: „Što nije zabranjeno, dopušteno je“. A evo, događa se da neki župnici vjernicima zapovijedaju ono što zakon i propisi ne traže. Poznavao sam župnika koji je tražio da se prije vjenčanja ispovjede i kumovi – za koje zakon kaže da ne moraju nužno biti katolici… A Pavao lijepo kaže:

„Neka nas svatko smatra službenicima Kristovim i upraviteljima otajstava Božjih. Time, braćo, smjerah na sebe i Apolona radi vas: da na nama naučite onu ‘Ne preko onoga što je pisano’ te se ne nadimate jednim protiv drugoga.“ (1 Kor 4,1.6)

Eto to. „Ne preko onoga što je pisano“. A događa se – neka mi bude kao dugogodišnjem župniku slobodno reći – da neki župnici uzimaju zakon u svoje ruke, štoviše, događa se da rade mimo zakona. Stvarno? Evo dva primjera.

Način na koji mladenci ulaze u crkvu na vjenčanje. Red vjenčanja, kao i Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici govore o zakonskim okvirima, o pripravi mladenaca, o tome da se preporučuje vjenčanje u sklopu mise, o tome da se u naviještanju uzme u obzir činjenica da će se u crkvi naći poneko koji se udaljio od Crkve, pa da za njih to bude i čin evangelizacije. Međutim, ovi dokumenti ne propisuju kako mladenci trebaju ući u crkvu. Naš je stari običaj bio da mladenku vode djeverovi, a mladoženju djeveruše ili pak kumovi. Međutim, zahvaljujući holivudskim filmovima, većina mladenaca žarko želi da mladenku u crkvu uvede njezin otac. Što s time? Kao prvo, za one kojima to nije poznato, valja uzeti u obzir da je vrlo sličan običaj u katoličkom obredu zabilježen još početkom 5. st. Naime, godine 403. Paolin iz Nole opisuje sklapanje ženidbe Julija i kćeri biskupa iz Capue. Otac zaručnikov, biskup Memorije, dovodi zaručnike do oltara gdje im otac zaručnice, biskup Emilije, podjeljuje blagoslov. U Italiji je oduvijek bilo tako, da otac uvodi svoju kćer do oltara. Tako je i danas. E sada, ako propisi u tome smislu ništa ne određuju, pa ako je čak zabilježeno da je to u Crkvi prisutno šesnaest stoljeće, tko i zašto bi danas trebao zabranjivati takvu praksu? Naravno, mi možemo preporučiti mladencima da čuvaju naše običaje, ali mladenci nisu obavezni tako postupiti. Zakon i propisi ih ne uvjetuju. Pa ipak, nađe se župnik koji u svojoj župnoj crkvi – mimo važećih zakona i propisa – zabranjuje običaj da otac vodi svoju kćer do oltara. I onda se stvara napetost koja se nerijetko rješava tako, da će mladenci samo zbog toga potražiti župnika koji tu praksu dopušta… A Pavao lijepo veli: „Ne preko onoga što je pisano“.

Krštenje u sklopu nedjeljne euharistije. Sličan se problem može javiti i kod krštenja. I Red krštenja i spomenuti Direktorij preporučuju da se krštenje slavi u sklopu nedjeljne euharistije, poglavito u vazmenom vremenu. Preporučuju, ali ne zapovijedaju. Zato ćemo stvarati (nepotrebne) napetosti u župi, budemo li inzistirali da krštenja budu isključivo nedjeljom.

Naše je da potičemo, poučavamo, upućujemo i odgajamo, a ne da zabranjujemo ono što zakon ne predviđa. U tome je smislu mudro ono što nadbiskup Hranić piše vjernicima i župnicima o slavlju krštenja, prve pričesti i krizme. On govori o duhovnom, odnosno o stvarnom smislu slavljenja ovih sakramenata, pri čemu bi trebalo izbjegavati pretjerano izvanjsko slavlje. Zbog toga on vjernike „najusrdnije moli“ da se „trude izbjeći sve ono što nije u skladu“ s otajstvima koja se slave, a svećenike potiče da „nastoje odgajati vjernike“ u tome duhu. Dakle, on vjernike najusrdnije moli, a svećenike poziva da odgajaju vjernike. Samo to. Kao da nadbiskup s Isusom želi reći : „Tko ima uši, neka čuje“.