Počasti koje se u liturgiji daju pojedinim osobama

Jednom prigodom u župnoj crkvi posebno uvaženi gost predvodi osobito svečano bogoslužje. Puno svijeta, puno uzvanika i uglednika. Predvoditelj slavlja, između ostalih, imenom i prezimenom pozdravi nazočnog političara ili “dužnosnika”, kako se to rado veli. Koji trenutak iza toga rečenom dužnosniku zazvoni mobitel, na što on žurno iziđe iz crkve, da se uopće ne bi vratio do konca bogoslužja. Čovjek je svečano bio pozdravljen, pa zašto bi se zamarao biti na ostatku bogoslužja? Pri tome su svi oni vjernici, koji redovito svake nedjelje i blagdana sudjeluju u euharistiji, koji su od svojih usta otkidali i pridonosili za tu župnu zajednicu, ostali pobožno moleći i pjevajući, makar nisu bili imenom i prezimenom pojedinačno pozdravljeni. Što su ljudi mogli pomisliti gledajući svoje naivne pastire i bahate političare? Budući da ovaj primjer nije izmišljen, pitamo se: treba li nam to stvarno? Prisjetimo se jedne tvrde Isusove riječi usmjerene prema farizejima i narodnim starješinama:

Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj (Mt 23,9-11).

Stoga bismo u ovom kratkom osvrtu htjeli progovoriti o počastima koji se daju nekim osobama u liturgiji. Što činiti? Načelo bi trebalo biti jednostavno: trebamo i smijemo biti uljudni. Međutim, gdje uljudnost prelazi u isprazno veličanje pojedinaca, što bogoslužnom činu ne dolikuje, a naše vjernike s pravom iritira? Ne možemo i ne želimo nabrajati sve moguće slučajeve, pa ćemo zato istaknuti neka osnovna načela.

Osnovno načelo: Jedan je vaš vođa – Krist

U svakom je bogoslužnom činu nazočan i djelatan Krist, silom Duha Svetoga, “pa kad (primjerice) tko krsti, Krist Krsti” (SC 7). U euharistijskom slavlju oltar, Stol Tijela i Krvi, predstavlja Krista. Njega svećenik poljupcem pozdravlja. U jednakoj je časti i ambon, koji predstavlja Stol riječi. Cijelo euharistijsko slavlje, baš kao i svaki bogoslužni čin, slavi Oca po Kristu u Duhu Svetomu. To je iznad svega i to je najvažnije. Svi smo mi tek poslužitelji i službenici. To se između ostaloga treba očitovati i u arhitekturi i uređenju crkve, gdje trebaju dominirati upravo oltar i ambon, a ne npr. svečani župnikov tron ili bilo koja druga pojedinost.

Potrebna i opravdana uljudnost

U navedenom evanđeoskom tekstu Isus nas, zacijelo, ne želi navoditi na to da budemo nepristojni. Razumljivo je da će na mladoj misi biti posebno pozdravljen mladomisnik, da će u slavlju potvrde župnik pozdraviti biskupa kao pastira mjesne Crkve. Pristojnost nalaže da u slavlju vjenčanja mladenci dobiju posebnu počast, da prvopričesnici imaju posebno mjesto i da će biti posebno pozdravljeni, jednako tako i novokrštena djeca zajedno sa svojim roditeljima i kumovima. I to nitko od vjernika neće zamjeriti. U nekim posebnim zgodama ne trebamo izbjegavati počast državnim vlastima (npr. za Dan državnosti), u čemu treba imati mjeru. Može nam kao ilustracija poslužiti odredbe Direktorija za pastoral braka i obitelji, a tiče se slavlja vjenčanja:

“Mjesni ordinariji neka ipak bdiju nad time da se, osim počasti koje se prema liturgijskim propisima duguju građanskim vlastima, ne pravi nikakva razlika među privatnim osobama ili društvenim položajima. Valja biti na oprezu te, bez želje za diskriminacijom, paziti da ne pretjeruju u izvanjskom slavlju upravo oni mladenci za koje je općenito poznato da su daleko od Crkve, ili koji iza sebe imaju neuspjele građanske brakove.”

Smisao je ovaj: držeći se pravila pristojnosti, ne smijemo se dati zabljesnuti ničijom titulom i ničijim položajem tako da izgubimo mjeru i stanemo nizati hvalospjeve čovjeku koji je samo čovjek i koji je, kao političar, konačno, samo sluga naroda. Jednako vrijedi i za neke naše zaslužne vjernike, bili oni klerici ili laici. Ljudi itekako osjete razliku između pristojnosti i “dodvoravanja” koje je, pogotovo u današnje vrijeme, veoma zazorno.

Pozdravni govori koji (vremenski)
zasjenjuju samo slavlje

Na euharistijskom slavlju, znamo, Krist je onaj koji nas okuplja. Njega slavimo i on je najvažniji. Koji puta predvoditelj slavlja imenom i prezimenom pozdravlja dvadesetak počasnih gostiju s njihovim titulama, očekujući k tome još i pljesak nakon svakog pročitanog imena. To ne priliči bogoslužnom činu, pa makar ti počasni gosti bili i biskupi. Gospodina slavimo i njega pozdravljamo. To je prvotni smisao onog drevnog poklika Kyrie eleison! Osim toga, takvi uvodni govori vremenski opterećuju samo slavlje. Recimo još i ovo: ne priliči pljeskati nikome u bogoslužju, pa bili to mladenci ili mladomisnik. Poput kralja Davida treba reći da ćemo samo “pred Gospodinom igrati i pjevati”.

Bogoslužje, pogotovo euharistija,
ne smije biti dekorom neke proslave

Kad smo već tako krenuli, evo još malo politike. U župi su veliki građevinski radovi. Novaca nikad dosta. I gle! Jedan politički moćnik spreman je dati popriličan prilog pod uvjetom da on dar uruči u sklopu nedjeljne mise i pred televizijskim kamerama. To vam je kao u pokeru: uzmi ili ostavi! Politički je to nekorektno, jer gospodin ne daje svoje novce, a slikao bi se. A liturgijski je to grozota. Kako se mogu osjećati one udovice sa svojim darkom na takvom euharistijskom slavlju? Prisjetimo se u tome kontekstu i strogog ukora apostola Jakova (povijest se uvijek ponavlja!):

“Braćo moja, vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: ‘Ti lijepo ovdje sjedni!’, a siromahu reknete: ‘Ti stani – ili sjedni – ondje, podno podnožja moga!’, niste li u sebi pristrano sudili te postali suci što naopako sude? (Jak 2,1-4).

“Hvalospjevi” i nabrajanja
u pozdravnim govorima

Odudara od evanđeoskog duha nabrajati i navoditi nečije zasluge u pozdravnim govorima. Mi u liturgiji hvalimo samo Krista Gospodina. Takve stvari nemaju mjesta u bogoslužju. Nadalje, ako pozdravljamo prvopričesnike, naravno da ne trebamo nabrojiti svih pedeset i troje. Ako u nekim baš osobitim zgodama pozdravljamo državne vlasti, bit će dovoljno spomenuti dva ili tri imena, ili, još bolje, samo spomenuti funkciju bez imena. A ako ćemo pravo, ne bismo ni mi ni oni trebali insistirati da političari budu na liturgiji, kad su i tako neki od njih daleko od Crkve, a neki se k tome i izjašnjavaju agnosticima. Sve te uljudnosti se onda mogu prebaciti izvan liturgije. Bogoslužje nipošto ne smije biti tek dijelom protokola. Ako npr. slavimo Dan državnosti, slavimo ga na građanski način, a neka toga dana na misi za Domovinu sudjeluju oni i samo oni kojima je misa kao misa sveta. Vratimo li se na primjer s početka ovog članka možemo reći da navedeni političar(i) uopće i nisu trebali doći na misu. Mogla se upriličiti kakva akademija, kakvo primanje, kakav svečani neliturgijski čin gdje bi se uz zdravicu moglo zahvaljivati nadugo i naširoko. Onda bi to bila stvar (ne)ukusa pojedinaca, a euharistija bi ostalo ono što joj i ime veli: davanje hvale Bogu jedinome.