Obrati se i čini prva djela

Zapela mi za oko Knjiga Otkrivenja i riječ upućena starješini Crkve u Efezu: “Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao. Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela” (Otk 2,3-5). Ovdje ne ulazimo u pitanje savjesti i pitanje grijeha. Govorimo o našoj liturgiji. Te se riječi mogu shvatiti i upravo u kontekstu liturgije. Evo. Pedeset godina uživamo blagodati obnovljene liturgije, liturgije koja po sebi dopušta puno mogućnosti prilagodbe. Obnovljena je liturgija i zamišljena tako da – slaveći je – slavitelj i cijela zajednica ne budu tjeskobno zabrinuti obdržavanjem rubrika. Naprotiv, današnja liturgija bi (uz obdržavanje nužnih i potrebnih pravila) htjela biti izrazom vjere i životnosti određene zajednice – Crkve.

Tako smo mi svećenici učili i tako smo pokušavali činiti. Barem u početku. Zar ne, da smo kao mladi svećenici pokušavali npr. molitvu vjernika prilagoditi našoj zajednici, iskoristiti mogućnosti prikladnih ophoda (prigodom ulaza ili prigodnom priprave darova), nastojali da naša posebna bogoslužja (krštenja, prve pričesti, krizme, pokornička bogoslužja) budu i pripravljena i proživljena? Nastojali smo u pripravu naših slavlja uključiti i druge. A tek kada je u pitanju propovijed! Tražili smo i egzegetske članke i propovjedničku literaturu, sjedili i pisali, nastojali pretočiti tu Božju riječ u život određene zajednice.

I tako jednu godinu i dvije i više godina. I onda smo se umorili ne primjećujući kako nam bogoslužje ipak postaje rutinom, kako “vadimo iz naftalina” naše stare sheme, ideje i propovijedi. Osjećamo i godine rada i zauzetost na sve više polja. Konačno, nije lako u istoj zajednici godinama davati novo i novo. I onda, u trenucima iskrenosti shvatimo da nam je liturgija izgubila polet i životnost te da i za nas u dobroj mjeri vrijedi ona spomenuta rečenica iz Knjige Otkrivenja: “Postojan si, podnio si za ime moje i nisi smalaksao. Ali imam protiv tebe: prvu si ljubav svoju ostavio. Spomeni se dakle odakle si pao, obrati se i čini prva djela”.

Ljeto je pri kraju. Ali naša pažnja i naše razmišljanje već je dobro usmjerena na mjesec rujan i ono što od jeseni ponovno započinje. Zato bismo trebali razmisliti, kako naše bogoslužje učiniti životnijim. Evo samo “telegrafski” nekoliko ideja:

• Možda bi se ipak trebalo potruditi ustrojiti i osposobljavati liturgijsku skupinu. Ako nam suradnici i nisu dovoljno teološki obrazovani, ima načina da ih se formira. Tako bismo trebali učiniti određeni napor da proširimo krug dobrih čitača.
• Mogli bismo prelistati zadnjih nekoliko godišta našega “Vjesnika” i vidjeti koliko dobrih liturgijskih predložaka možemo naći. Ako ih i ne preuzmemo kao gotove materijale, mogli bi nam poslužiti kao podloga za neku našu prilagodbu.
• Ili nešto što je (kako nam se čini) jedva prisutno u većini naših župa: zar je doista tako teško i nemoguće u nekom obliku uvesti i bogoslužje časova? Mislimo li stvarno da naši vjernici nisu kadri shvatiti i prihvatiti časoslov? Budite uvjereni da to ljudi rado prihvaćaju i osjećaju kao svoje. O tome mogu posvjedočiti zajednice koje su to već uvele. Podsjetimo da sada postoji i popularno izdanje.
• Potruditi se stvarno vrednovati sve liturgijske službe i službenike, tj. uvesti one koje nemamo. U tome smislu se i krug kvalitetnih čitača uvijek može i treba proširivati.
• “Oživjeti” i “osvježiti” naša posebna bogoslužja (početak školske godine, nedjelja zahvalnica, zornice, pobožnost križnog puta, primanje među kandidate za prvu pričest i krizmu, Vazmeno bdjenje, prva pričest i krizma…). Tu ima mnoštvo mogućnosti prilagodbe.

Mogli bismo, dakle, napraviti “veliko spremanje”. Nešto će trebati poboljšati, nešto osvježiti, nešto promijeniti, nešto uvesti, nešto pokušati. Naravno, to nipošto ne bi smjela biti promjena radi promjene, niti bi izvanjsko slavlje (ceremonije) trebale biti same sebi svrhom (pogotovo kad se pojavi biskup ili TV kamera). Razmislimo o tome na kraju ovoga ljeta i poduzmimo nešto. Potrebno je učiniti određeni napor. “Obratiti se”. I opet ćemo osjetiti oduševljenje, radost i svježinu dobro pripravljenog i proslavljenog bogoslužja. Jer liturgija – to je život i životnost Crkve. Tu obnovu od srca želim i sebi i vama i vašim zajednicama.