Subota, 27 studenoga

Anđeli i zlodusi u bogoslužju

Ako se u prošlosti možda i previše govorilo o duhovnim bićima, anđelima i palim anđelima, danas kao da na to zaboravljamo. Međutim, oni su u nauku Crkve i u bogoslužju, prisutni kako prije, tako i danas. Tako, na primjer, u svakom predslovlju Crkva daje hvalu Bogu zajedno sa svim anđelima i arkanđelima. Pokušat ćemo ovdje pokazati kako su oni predstavljeni u bogoslužju Crkve nekad i danas.


Anđeli - liturgija


 1. Anđeli i njihova zaštita


Sveto pismo naglašava Božju apsolutnost. On je sve stvorio na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo, bilo Prijestolja, bilo Gospodstva, bilo Vrhovništva, bilo Vlasti (Kol 1,18). Bog je, dakle, stvorio tjelesna, ali i duhovna bića, koja obično nazivamo anđelima. U Starom se zavjetu nauk o anđelima postupno razvija. Oni se predstavljaju kao Božji dvorjani, sluge i glasnici, osobito u mlađim knjigama. Tako se javljaju i anđeoska imena: Rafael – „Bog zdravlja“ (Tob 3,17; 12,15); Mihael – „Tko je kao Bog?“ (Dn 10,13.21; 12,1). U Novom zavjetu se spominju anđeli, arkanđeli (1 Sol 4,16), kerubi (Heb 9,5), prijestolja, gospodstva, vrhovništva, vlasti (Kol 1,18), sile (Ef 1,21). Arkanđeo Gabrijel dvaput naviješta spasenje (Zahariji i Mariji: Lk 1,11.26). Anđeli slave Boga o Isusovu rođenju (Lk 2,13-14), oni Isusu služe (Mt 4,11), i tješe ga prije njegove muke (Lk 22,43). Oni gledaju Božje lice (Mt 22,30), oni će biti izvršitelji suda posljednjega dana (Mt 13,39.49; 24,31). Poslije njegova uskrsnuća, Bog Kristu podlaže sva nebeska i zemaljska bića (Ef 1,20). U nebeskoj liturgiji anđeli mu se klanjaju (Otk 5,11ss; 7,11ss), oni prinose Bogu molitve svetih (Otk 5,8; 8,3), vode duše pravednih u raj (Lk 16,22) te se s Mihaelom bore protiv sotone (Otk 12,1-9).

U kršćanskoj liturgiji od samih početaka anđeli imaju višestruku ulogu.

Anđeli slave Boga. Kao što su pjevali o Isusovu rođenju, tako je u liturgiji lik anđela od samih početaka jednako kao i danas bio snažno prisutan i to u središnjoj, euharistijskoj molitvi, tj. u njezinu prvom dijelu – predslovlju, gdje se Bogu daju hvale zajedno s anđelima, arkanđelima, kerubima, serafima, sa svom nebeskom vojskom, itd.[1]

Anđeli prenose molitve svetih pred Božje lice. Nebeska bića pred Božje prijestolje nose posude pune molitava svetačkih (Otk 5,8). U Rimskom se kanonu anđeo uzima kao službenik žrtvovanja: da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj božanski žrtvenik…

Anđeli štite vjernike, osobito malene. Bog zapovijeda anđelima da čuvaju pravednika (Ps 91,11), a Isus govori o tome da anđeli na poseban način štite malene (Mt 18,10). Bogoslužje Crkve također govori o zaštiti anđela. U Gelazijevu sakramentaru nalazimo molitvu da anđeo prati i čuva katekumene (br. 291)[2], a u sadašnjoj liturgiji imamo i poseban spomendan anđela čuvara (2. listopada) gdje se u zbornoj molitvi kaže: Bože, u svojoj neizrecivoj providnosti ti nam daješ svoje anđele za čuvare. Daj danas oni trajno brane svojom zaštitom te se jednom u društvu s njima zauvijek radujemo u nebesima.

Anđeli prenose pokojne u nebesku slavu. U poznatoj prispodobi Isus govori: „Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo“ (Lk 16,22). Tu sliku obilno uzimaju liturgijske molitve o spomenu pokojnika, kao npr. ona poznata antifona: U raj poveli te anđeli: na dolasku tvojem primili te mučenici… ili: Primio te Krist koji te je pozvao i u krilo Abrahamovo anđeli te poveli.[3]


2. Sotona i borba protiv njega


Crkveni nauk na sotonu gleda kao na palog anđela koji se protiv Boga pobunio te se tako prometnuo u trajnog protivnika Božjega. Iako snagom nadvisuje čovjeka, moć mu je ograničena tek na to, da čovjeka navodi na zlo.


a) Kod pripravnika na krštenje


U počecima je Crkva doslovno shvaćala Isusove riječi da čovjek ne može služiti dvojici gospodara. Tko je kršten sluga je Kristov, opečaćen je njegovim pečatom i Kristu pripada, baš kao rob svome gospodaru. Prema tome, onaj tko nije sluga Kristov, nužno je sluga sotonin. Zato je za katekumene već u 3. st. bilo važno da se na samom početku odreknu đavla, da učitelji nad njima mole otkletvene molitve tijekom katekumenata (nakon svake pouke), te da se zadnji puta svečano odreknu sotone neposredno prije krštenja, o čemu svjedoči Hipolit Rimski (početak 3. st.):[4]

Svećenik uzme na stranu jednog po jednog kandidata za krštenje i zapovijedi im da se odreknu (sotone) govoreći: „Odričem se tebe, sotono, svega sjaja tvojega i svih djela tvojih.“ Nakon što se odrekao svećenik ga maže otkletvenim uljem govoreći mu: „Neka se udalji od tebi svaki zao duh.“

Ivan Đakon u poslanici Senariju iz 429. govori da u među obrede katekumenata spada duhanje u lice što označava izganjanje đavla i pripravljanja mjesta Kristu. Kasniji spisi, kao npr. Gelazijev sakramentar s konca 6. st. osobito ističe borbu protiv sotone. U molitvi nad katekumenima ovako se govorilo:

Dakle, prokleti đavle, spoznaj svoju osudu i daj čast Bogu živomu i pravomu, daj čast Isusu Kristu Sinu njegovu i Duhu Svetomu te odstupi od ovoga Božjeg službenika, jer se Bog i Gospodin naš Isus Krist dostojao njega pozvati k svojoj svetoj milosti i k studencu krštenja. I nikada se ti, prokleti đavle, ne usudi povrijediti ovo znamenje svetoga križa, što ga mi dajemo na čelu (br. 292).[5]

Osobito je neugodno zvučalo kada se ta ista molitva molila i nad malenim djetetom prije krštenja.[6] Današnji Red pristupa odraslih u kršćanstvo nije tako izravan. U otkletvenim molitvama ne govori toliko o sotoni osobno, nego o čovjekovu nagnuću prema zlu, pa se onda moli: Odvrati od njih svakog zlog duha, svako djelo zablude i grijeh… Odagnaj od njih duha laži, požude i zloće… neka ih ne hvata duh pohlepe i lakomosti, duh požude i oholosti.[7] Ove otkletvene molitve se također nazivaju i mali egzorcizmi.


b) Kod vjernika


Međutim, kao što je poznato, postoji u Crkvi i obred egzorcizma u užem smislu, tzv. veliki egzorcizam koji se moli nad opsjednutima od sotone. Ovaj obrednik i ova tema, naravno, zavrjeđuju da budu više obrađeni, ali ovdje ćemo samo ukratko navesti neka osnovna načela. Kao prvo, voditi egzorcizam može i smije samo onaj svećenik kojega dijecezanski biskup izričito za to ovlasti. Pri tome svećenik ne bi smio olako povjerovati da se radi o opsjednuću, jer je moguće da se u pojedinom slučaju radi o duševnoj bolesti. Nadalje, u bogoslužju egzorcizma, treba uvijek prvo moliti deprekativne formule: Bože jakosti, odagnaj silu đavla…, a tek onda – ukoliko se to smatra potrebnim – indikativne: Zaklinjem te, Sotono, varalico ljudskoga roda… iziđi iz ovoga Božjeg stvora…“ Pri tome vrijedi pravilo da se indikativne formule ne mogu nikada uzimati bez deprekativnih.[8]

Međutim, zbog svoje naravi ranjene grijehom, vjernik je i nakon krštenja izvrgnut đavlovoj napasti (i sam je Gospodin Isus bio kušan). Konačno, i u Gospodnjoj molitvi velimo izbavi nas od zla (Zloga). Novi zavjet izrijekom govori da je Krist pobijedio smrt i đavla, ali su kršćani ipak pozvani da ne padnu u stare grijehe i u staru ovisnost. Tu je osobito ilustrativno ono što stoji u Prvoj Petrovoj: Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri (1 Pt 5,8-9). Slično i Apostolska predaja (početak 3. st.) veli: Ako si napastovan, znamenuj se pobožno po čelu. Doista, to je znak muke, znan i iskušan protiv đavla, ako ga činiš s vjerom. I današnja liturgija upozorava na moć sotone. U dodatku spomenutog obrednika egzorcizama donesene su prošnje koje vjernici mogu privatno upotrijebiti u hrvanju protiv moći tmina. Slično se u misi u bilo kakvoj potrebi veli: Daj, Gospodine narodu svome da izbjegava đavolske zamke a samo tebe, pravoga Boga slijedi.[9] Osim toga u vazmenoj noći puk ponavlja svoje odreknuće od đavla.


Zaključak


Slijedeći svoga Gospodina Crkva u svom nauku i u svom bogoslužju jasno ispovijeda vjeru u anđele kao Božje službenike i naše zaštitnike. Zato je dobro to ne zanemariti u pastoralu, katehezi i u bogoslužju. Ako se u svojim molitvama utječemo zagovoru svetaca, još više bismo se trebali utjecati anđelima koje nam sam Gospodin stavlja u zaštitu. Usudio bih se reći da to u zadnje vrijeme zapostavljamo.

Međutim, kada su u pitanju mračne sile, tu obilato pretjerujemo. Tamo gdje je manjkava vjera, dolazi praznovjerje. Tamo gdje se vjernici udaljuju od crkvenih odredaba, događaju se stvari na rubu krivovjerja. Tamo gdje je manjak pouzdanja u Boga, javlja se tjeskoban strah za vlastito spasenje, protivan zdravom crkvenom nauku da nas je spasio Krist, a ne naša dobra djela.

Nekršćansko poimanje sotone i njegove moći. Sve češće čujemo od vjernika kako im neki svećenici govore o potrebi “izlječenja obiteljskog stabla”. Budimo jasni. To je vjerovanje suprotno kršćanskom nauku. Krist nas je spasio jednom za svagda. Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. (Rim 3,23-24). Ili još jasnije: Jer i mi nekoć bijasmo nerazumni, nepokorni, lutalice, robovi raznih požuda i naslada, živjeli smo u zlu i zavisti, odvratni bili, mrzili jedni druge. Ali kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega, Boga, on nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom (Tit 3,3-5). Mi smo spašeni, mi smo već otkupljeni, mi smo već nebesnici, mi smo već dionici božanske naravi Isusa Krista, a sve će se to u punoj mjeri očitovati u vječnosti. Stoga je kršćaninova zadaća jednostavno da nastoji živjeti u skladu sa svojim izabranjem. Ne spašavamo mi ni sami sebe, a kamoli svoje pretke. Za njih molimo (to činimo i u svakoj misi). Nadalje, suprotno je kršćanskoj vjeri i zdravom razumu vjerovanje da grijesi predaka mogu loše djelovati na njihove potomke. Nije li još Ezekiel ustao protiv one poslovice Očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi i ustvrdio: Onaj koji zgriješi, taj će i umrijeti. Sin neće snositi grijeha očeva, ni otac grijeha sinovljega (Ez 18,20). Opterećivati ljude grijesima njihovih predaka, nekršćanski je nauk. Ako je i od svećenika – previše je. Zato je pravi vjernik miran: Kristov je pečat na nama. Nastojimo se čuvati grijeha, za učinjene se grijehe kajemo i za njih primamo sakramentalno odrješenje, a u euharistiji se neprestano jačamo. Nije li već psalmist rekao: Gospodin je sa mnom i ja ne strahujem: što mi tko može? (Ps 118,6)

Sotonski dim u svagdanjem životu. Pavao veli: Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno (Rim 12,2). O tome govore otkletvene molitve za katekumene. Naime, sotoni, napasniku nije u interesu da bude razotkriven. Zato se u današnjem društvu sve više događa da neke navade, pogledi, postupci i stremljenja uvelike odskaču od evanđeoskog nauka, uvelike idu za tim da čovjek služi svojim strastima – dakle sotoni – a ne Bogu jedinomu. Prisjetimo se: sotona je nudio Isusu svu slavu ovoga svijeta, sva bogatstva ovoga svijeta, svu spektakularnost ovoga svijeta. A Isus je rekao da se valja Bogu klanjati i njemu jedinome služiti. I to je on činio poslušan do smrti, smrti na križu. Zar nije đavolska napast ono škakljanje u uhu da je važno biti mlad, bogat, uspješan, popularan, da je važno zabavljati se i sve to po svaku cijenu, da ne treba obuzdavati vlastite strasti. Isus nam u tome smislu jasno i pomalo tvrdo govori: Tko nije sa mnom, protiv mene je, i tko ne sabire sa mnom, rasipa (Mt 12,30). Prema tome, na nama je da u svjetlu kršćanskog nauka razotkrivamo sotonske zamke i uvijek Krista tražimo. Hvala Bogu, crkveno učiteljstvo uvijek nam iznova pokazuje evanđeoski put. Tako, gdje su Kristova blaženstva, zloduha nema. Tamo gdje je Kristova ljubav i praštanje, svako se zlo odbija. Zato možemo i trebamo preispitati svoju vjeru, vratiti se svojim korijenima, baš prema onoj Pavlovoj: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem (Fil 3,8-9).


[1] To je prisutno u euharistijskom molitvama još od konca 4. st. Usp. A. HÄNGGI – I. PAHL (prir.), Prex eucharistica, Fribourg, 1968.

[2] Bože Abrahamov, Bože Izakov, Bože Jakovljev, Bože koji si se objavio sluzi svojemu Mojsiju na gori Sinaju i koji si izveo sinove Izraelove iz egipatske zemlje i dao im anđela milosrđa svoga da ih čuva dan i noć: molimo ti se, Gospodine, dostoj se poslati svoga svetog anđela s nebesa, da isto tako čuva i ove tvoje službenike i da ih privede k milosti tvoga krštenja. Ta se molitva zadržala u redu krštenja odraslih sve do 2. Vatikanskog sabora.

[3] Red sprovoda, KS, Zagreb, 2003., br. 63 i 89.

[4] Zanimljivo je da je u tome spisu bila stroga odredba da krštenik u vodi ulazi posve gol, bez ičega stranoga na sebi (npr. nakit), a da žene trebaju čak i kosu rasplesti – da se sotona u zadnjem trenutku ne bi uvukao u neki od tih predmeta…

[5] Ista je molitva ostala u Rimskom obredniku za krštenje odraslih, sve do reforme 2. Vatikanskog sabora.

[6] Valja znati da je stari obred krštenja bio zapravo skraćeni obred krštenja odraslih, tako da su molitve iste.

[7] Red pristupa odraslih u kršćanstvo, KS Zagreb, 1998, br.113; 115; 116.

[8] Egzorcizmi i druge prošnje, KS, Zagreb, 2010, br. 60-62; 81-82.

[9] Molitva se nalazi u 3. tipskom (latinskom) izdanju Misala iz 2002., str. 1152.