Portal katoličkih teologa
Augustinova budilica

Augustinova budilica

budilica


Svaki čovjek po sili naravi
zbog umora teži k tromosti.
Podložan mrtvilu i lijenosti,
rado bi izbjegao napor i rad.
I dok ga golica ideja
da bi mu lakše bilo
kad rada ne bi bilo,
ipak ne bježi od istine
kako je u biti neminovno
ali i vrlo korisno raditi.
S tom sviješću svaku večer
stavlja pored uzglavlja
malu napravu zvanu budilica.
Kako nije imun na njezin zvuk,
često bi je najradije ušutkao
ili kaznio za prodorni zvuk
koji ga budi iz dubokog sna
i poziva da ustane iz tople postelje.
Ali ipak zna da ona nije kriva,
nego da radi isključivo
za njegovo dobro.
Prema njoj se odobrovolji,
a bude joj čak zahvalan,
kad nakon ustajanja
udahne svježi zrak
i osjeti miris novog jutra
što ga ispunja radošću.

Poput tjelesnog postoji
i duhovno mrtvilo i tromost,
kao što i ljudski duh pozna
razdoblja svjetla i tame.
Ponekad danima i tjednima
živimo sa zaspalom sviješću
i umrtvljenom savješću.
A kako ne bismo ostali
bez živosti za Boga
i lišili se njegove svježine
što natapa željnu dušu
kao miris jutra i svježina rose,
on nam je dao kao budilicu
svoju riječ što odzvanja:
Vrijeme je već da se oda sna prenemo
jer nam je sada spasenje bliže
nego kad povjerovasmo.
Noć poodmače, dan se približi!
Odložimo dakle djela tame
i zodjenimo se oružjem svjetlosti.
Kao po danu pristojno hodimo,
ne u pijankama i pijančevanjima,
ne u priležništvima i razvratnostima,
ne u svađi i ljubomoru, nego zaodjenite se
Gospodinom Isusom Kristom
i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama.

Ako je svetom Augustinu
baš ova riječ bila budilica,
dobro bi bilo da i nas prodrma.