Utorak, 26 listopada

Bisage


Znate što su to bisage? To je ona dvostruka torba koja se prebacuje preko konja, a čovjek može bisage nositi tako da mu jedna torba bude na prsima, a jedna na leđima. Jedna mudra izreka kaže kako svaki čovjek nosi preko ramena bisage i onda u onu torbu na prsima stavlja tuđe mane i pogreške, a u torbu na leđima svoje. Zato svoje mane ne vidi. Evanđelje nam donosi zgodu gdje se vidi da se baš svakome može pronaći mana: Ivanu Krstitelju pa i Isusu koji onda komentira: „Dođe Ivan. Nije jeo ni pio, a govori se: ‘Đavla ima.’ Dođe Sin Čovječji koji jede i pije, a govori se: ‘Gle, izjelice i vinopije, prijatelja carinika i grešnika!“ Ivan Krstitelj je bio veliki pokornik i pustinjak a prigovorili su mu da je njegova svetost zapravo đavolska varka. Kad je došao Isus koji „normalno“ živi, jede i pije, spočitavali su mu da je izjelica i pijanica. Tko im uopće može biti dobar?

Pogledajmo sebe. Toliko vremena provodimo prebirući i podcrtavajući tuđe pogreške. I nitko nam nije dobar, dok u isto vrijeme ne opažamo svojih loših postupaka. Na primjer, u prometu se ljutimo kad nam netko oduzme prednost, a nismo svjesni kako i mi agresivno vozimo, kako parkiramo automobile tamo gdje ne bismo smjeli… Ili, ljutimo se kad netko na nas viče. A i ne primijetimo kako smo i mi vrlo često neljubazni prema drugima. Ljutimo se kad nas netko prevari, a i ne primijetimo kako u drugim prilikama i mi slično postupamo. Ne primijetimo, jer su naše mane u onoj torbi na leđima…

I što dobivamo? Ljutimo se, i – ništa ne možemo promijeniti. Naprotiv, kada bismo krenuli od sebe, onda bismo vidjeli da puno toga možemo promijeniti. Pa tako, što god drugi činili u prometu, ja ću nastojati biti korektan u vožnji i prema vozačima i prema pješacima. I tako na svakom drugom području. Isus daje jednostavno pravilo: „Sve što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima.“

Svi mi želimo da ljudi imaju vremena za nas. Želimo da nas netko sasluša, da bude strpljiv. Želimo da ljudi imaju razumijevanja za naše propuste i očigledne ludosti. Htjeli bismo da nas ljudi vrednuju kao osobe, da nam prilaze s dobrohotnošću, ljubaznošću, ljubavlju. Međutim, možemo li mi druge prisiliti da budu takvi prema nama?

Jedno sigurno možemo. Činiti dobro. Dobro je ono malo zrno koje izrasta u stablo, dobro je ono malo kvasca koje prožme cijelo tijesto, dobro je ona mala svjetiljka koja razbija mrklinu noći. Tisuće takvih malih stvari, tisuće takvih dobrohotnih ljudi mogu mijenjati ovaj svijet na bolje. Vjerujemo to, jer – Bog nas je stvorio na svoju sliku. A On je sâma Dobrota, Čista Ljubav.