Biti izazov u svijetu – razmišljanje uz 3. nedjelju došašća – A


I treća nedjelja došašća kao i ona prethodna govori nam o Ivanu Krstitelju, s time da je prošle nedjelje bila u središtu pozornosti njegova aktivnost u narodu, a u današnjem Evanđelju (Mt 11, 2-11) nam je predstavljen kao zatvorenik. No premda utamničen, Ivan nije nemoćan i ne očajava, nego i dalje djeluje navjestiteljski među svojim učenicima. Njegov duh se ne da podrediti ljudskim sponama, nego traži nove putove djelovanja, pri čemu mu ni tamnica nije onemogućila zajedništvo s onim kojeg je navijestio kao Božjeg Mesiju i kojeg je prepoznao kao Boga koji dolazi. Kao što ni Božja riječ ne može biti okovana, tako isto ni Ivanov duh koji je služio njezinu navještaju nije bio okovan. Iz svega toga iščitavamo gorostasnu duhovnu veličinu Ivana Krstitelja, premda je on za vođe naroda Izraelova kao što je bio Herod bio tek samo jedan bespomoćni utamničenik. Njegovi učenici, a i cijeli narod, premda znajući da je žrtva kraljevih spletki i nemorala, nisu mu mogli pomoći, no on nije zbog toga očajavao, nego čuva svoj ponos i dostojanstvo. Koliko je Ivan bio velik i značajan u narodu najbolje pokazuje Isusov sud o njemu, te Isusov poticaj narodu da ga zna prepoznati u pravoj veličini i poradi pravih vrijednosti. Zato Isus tri puta pita narod: Što ste izišli vidjeti u pustinju?, skrećući tim upitima pozornosti na iznimnu Ivanovu veličinu i značaj. Tim više što je to izgovorio Isus svjedočanstvo o Ivanu postaje dragocjenije i vrjednije.

Isus potvrđuje da narod, srećom, ipak ne živi od lažnih ljudskih veličina, nego od Božjih ljudi koji svjedoče Božju veličinu, te stoga i potiče puk da u tim ljudima i promatraju samo ono pravo, autentično, Božje, a ne ljudsko, što je podložno promjenjivosti i manipulaciji. Njegova pouka vrijedi i nama danas, u vremenu kad nas društvo uči tome da su neki ljudi ili kategorije ljudi poznati i veliki, želeći nas oduševiti njihovom veličinom predlažući nam ih za uzore. Tako se stvaraju umjetne veličine ljudi koji su poznati po egzibiciji, glumi, navodnoj umjetničkoj vrijednosti, ali ih se u biti promiče zbog neuredna i nećudoredna života. Koliko je to pristrano vidi se i po tome što malo tko od onih koji, uz posao kojim se bave, ako žele sačuvati čestitost, poštenje, čednost i druge vrline i vrijednosti, teško se probijaju u takvom svijetu i javnost ih guši. Društvo nas uči da se povodimo za nekima samo zato što su medijske zvijezde, a najčešće stvara zvijezde koji odgovaraju vrlo površnom i prikraćenom profilu ljudskosti. Nama danas društvo nudi kao uzor one koji se glede vrijednosti života povijaju kao trstika na vjetru u onim najozbiljinijim i najsvetijim pitanjima života. Danas nam se nude za uzore i idole ne samo oni koji se odijevaju mekušasto, nego i oni koji su stručnjaci za razodijevanje i obezvrjeđenje ljudskosti.

Ivan Krstitelj nije bio povodljiv, niti je Isus htio da budemo povodljivi ljudi, pa niti da se povodimo za njim. Isus je prije svega htio da uočimo njegovu veličinu koju je imao pred Bogom, jer je bio i više nego prorok. Isus nam ga stavlja za primjer koji valja nasljedovati pa i onda kad mu ljudi nisu iskazivali proročke časti, nego su ga držali u tamnici. Doista, ako slijedimo njegov primjer i riječ, uvijek će nas nedvojbeno dovesti do Isusa, kao što je doveo njegove učenike koje je i poslao k Isusu da u njemu otkriju Mesiju.

Danas također nije ništa manja potreba da drugi u nama kršćanima uoče proroke, to znači kreposne ljude, poput Ivana. On je pripravljao kako svoje učenike tako i cijeli narod da otvore oči i da traže i nasljeduju Mesiju, kao što ga je i sam iščekivao i otkrio. Upravo tom snagom je mogao Ivan usmjeriti svoje učenike prema Isusu, svjestan da je Mesija već došao. I kao što je Isus za sebe rekao da oni koji se pitaju o njemu tko je i što je njegovo poslanje, trebaju promatrati djela koji čini i iz njih izvoditi zaključke, tako je rekao i onom naraštaju o Ivanu. Ivan je ljude privlačio svojom dosljednošću, te je Gospodin pohvalno govorio o Ivanovom djelovanju pogađajući bit Ivanove osobe i djelovanja. A cijeli puk je Isus pozvao da prosuđuju Ivanova djela, te da iz njih izvlači zaključke o njegovoj dosljednosti, neporočnosti i vjernosti Bogu.

Doista, kad se ljudi povijaju pred vjetrovima moda kao trstike na vjetru, kršćani trebaju biti dosljedni i ustrajni poput Ivana, jer samo tako možemo postati izazovan naraštaj koji nekome nešto znači i koji privlači snagom svojih uvjerenja i čvrstoćom svoga života. Kad ljudi predaju svoje živote živeći mekušasto, kršćani su poput Ivana pozvani živjeti skromno i razborito. Dok neki prodaju svoje živote, vrijednosti i uvjerenja kako bi se obukli u mekušaste haljine, dotle kršćani u svoj jednostavnosti ne dopuštaju da ih zavedu zamame ovoga svijeta ili kakva druga vrsta gramzivosti. Nama vjernicima Gospodin dodjeljuje zadaću poput Ivanove, a ta se zadaća sastoji u tome da budemo novi naraštaj, naraštaj koji živi izazovno u ovome svijetu, kako bi Gospodin mogao u ovom naraštaju uzviknuti: Što ste izišli vidjeti?

Budimo stoga izazovan naraštaj, budimo izazov koji privlači snagom svoje dosljednosti, snagom neporočnosti, naraštaj koji se ne prodaje mekušcima ovoga svijeta, niti se dodvorava svijetu za mekušaste haljine. Mekušasti ljudi i sami mekušci žive po kraljevskim dvorima, po centrima moći ovoga svijeta, u takozvanim elitnim krugovima, visokim društvima i među estradnim zvijezdama koje svaki dan pune stupce medijskih zanimljivosti promičući mekušast i izopačen način života. A mi kršćani, ako želimo biti izazov svijetu, trebamo pružiti prigodu da u nama vidi nešto drugo, nešto novije i sveto. Ali svakako ono što se podudara s Isusovom vizijom Ivanova djelovanja. Samo tako i sami postajemo glasnici Božji koji pripravljaju put Božjem Sinu. U tom smislu vrijeme došašća je za nas poziv da budemo izazov svijetu u kojemu živimo. Pa i onda kad su nas mekušci ovoga svijeta spremni prezirati, osuđivati, zatvarati, kao što su učinili Ivanu, mi ne možemo ne naviještati Božju istinu i prisutnost u svijetu.