Biti poseban u ljubavi – razmišljanje uz 7. nedjelju kroz godinu (C)
Čitanja: 1Sam 26, 2.7-9.12-13.22-23; Ps 103,1-2.3-4.8.10.12-13; 1Kor 15, 45-49; Lk 6,27-38
Danas mnogi ljudi žele biti posebni razvijajući neku osobinu po kojoj će se razlikovati od drugih. U ime toga postaju, ako treba, i čudaci, pa se izlažu i raznim rizicima. A sve u ime toga što ne žele biti jednoobrazni i uniformirani poput drugih ljudi. Sebe doživljavaju posebnima i tako se predstavljaju drugima. A svoju posebnost izražavaju na više načina: odjećom i obućom, noktima i frizurama, različitim uresima i tetovažama. U svakom slučaju, čovjek u sebi nosi potrebu biti drugačiji od drugih i ne činiti ono što drugi čine, već se razlikovati barem nekom nijansom od njihova stava i ponašanja. Mnogi kao da se boje redovitog života u kojemu će biti poput ostalih. Kao da je taj redoviti život dosadan do te mjere da nitko ne želi takva redovita iskustva, već teži nečemu posebnom. Uslijed toga traže neka nova, neredovita i drukčija iskustva kojima žele ispuniti svoj život, jer doista i stoji činjenica da je život dan za ona važna i snažna iskustva za koja se isplati živjeti.
Ove istine, želje i potrebe bio je svjestan i Isus kad je poučavao svoje učenike nauku i životu koji je doista bio poseban. Nitko nije imao takav nauk kojim je htio i mogao čovjeka uzdignuti do božanskih dimenzija, potičući ga da živi svakodnevni izazov na sasvim poseban način. Iz njegova nauka je najprije razvidno da je od svih životnih stvarnosti i iskustava ljubav ona najvažnija stvarnost kojoj treba dati prednost ispred svih stvarnosti. Ljubav je nezamjenjivo i neprocjenjivo iskustvo bez kojega život ne bi imao smisla, što je jasno svakome čovjeku. Ali i glede toga, Isus zna da mora pojasniti i usmjeriti ljude prema pravim mjerama ljubavi. Jer mnogi i ljubav žive samo kao ljudsku stvarnost, čime joj oduzimaju njezinu posebnost. Umjesto da je žive kao božansku stvarnost i po ljubavi ostvaruje zajedništvo s Bogom od kojega ona dolazi i po kojoj njemu sličimo. Zato je Isus imao potrebu u današnjem Evanđelju ukazati na autentičnu ljubav koja je puna dobrote i milosrđa prema svim ljudima, a ne samo prema prijateljima i onima koji nam se sviđaju. Jer za selektivnu ljubav sposoban je svaki čovjek, ali za cjelovitu koja ljubi i neprijatelje i pokazuje se velikodušnom i milosrdnom prema svima, sposobni su samo oni koji od Boga uče zakone ljubavi i upijaju njegov sveti primjer.
Doista, ljubav je stvarnost po kojoj smo do kraja posebni, ako je živimo onako kako nam ju je Bog dao. Jer nema ništa posebnije u životu nego sličiti Bogu. Samo po ljubavi možemo biti prepoznati i drugima posebni i zanimljivi. Upravo ljubav je privlačna snaga koja ljude spaja da ostaju upečatljivi u životu drugoga. No pod uvjetom da je to uistinu prava božanska ljubav koja od sebe ne odbija niti neprijatelje ni one koji nas ne ljube. Bez onih koji istinski ljube ne bi se događalo čudo života ni ljepota ljubavi. Bez božanske ljubavi ne bismo imali pravoga razloga živjeti, jednako kao što ne bismo niti znali ispravno živjeti. Samo vjerodostojna ljubav daje razloge živjeti, stvarati i postojati, dok je ona iskrivljena i degradirana tek samo neko djelomično i vremenito rješenje, ako je uopće rješenje. Jer po pravoj ljubavi ljudi mogu biti slobodni, no oni se radije zarobljuju i daju zarobiti ljudskim osjećajima koji ih sputavaju. Po ljubavi mogu letjeti, ali oni radije sebi režu krila i ne žele prihvatiti da je pravoj ljubavi sam Bog dao savršene aerodinamične linije za let do neba. Ljubeći na božanski način, razvijaju se i izgrađuju, a ljubeći na ljudski način samo se kljaštre i sakate.
No, srećom, Bog se ne umara ponavljati nam da je ipak prava ljubav nezamjenjiva i posebna pa nas čini posebnima u njegovim očima i onda kad je ljudi ne primjećuju. A posebna je jer od njega dolazi i nijednog čovjeka ne zaobilazi. Isus ističe da se najjasnije očituje ljubavlju prema neprijateljima i milosrđu i prema onima koji ga ne zaslužuju. On ne želi da je izgubimo ili da je se odreknemo lošim međuljudskim odnosima, već nas odgaja da uvijek ljubimo cjelovito, bez ljudske pristranosti. Toliko je važna da ne želi da nam je otmu oni koji nas mrze, proklinju, zlostavljaju, udaraju, otimaju, iskorištavaju i čine zlo, koji nas sude i osuđuju bez povoda i dokaza. Tek tada bi se dogodilo zlo da mi u sebi izgubimo onu izvornu ljubav koja dolazi od Boga, univerzalnu i dobrostivu. Jer Bog ne ljubi iz potrebe da mu uzvratimo, niti je njegova ljubav time uvjetovana. Naprotiv, on ljubi jer je ljubav i ljubi iz želje da ga ljubimo slobodno i bez koristoljublja. On ljubi svakog čovjeka, jer je ljubav smisao, a mržnja je propast. Bog ljubi zato i one koji mu ne uzvraćaju, jer onaj koji ljubi on jest, a tko ne ljubi sebi oduzima život, darove, snagu.
Iz te perspektive jasno je zašto Isus u današnjem odlomku od svojih učenika očekuje tako posebnu ljubav koja se očituje i u onim spornim situacijama u kojima većina ljudi jedni drugima zamjeraju i osvetoljubivo uzvraćaju istom mjerom, umjesto da praštaju i ljube. Za njega ne postoji alternativa, već je neophodno slijediti primjer Očeve ljubavi, jer pravi njegovi učenici su sinovi Oca nebeskoga i idu putem univerzalne, milosrdne i sebedarne ljubavi. Takva ljubav čuva dušu od propasti, postaje zalogom vječnosti i najboljim dokazom neprolaznosti, jer je prava božanska ljubav trajna i neizbrisiva. Zato Isus ne želi da dopustimo da nam itko iskvari dušu, jer ništa na ovome svijetu nije toga vrijedno. Naša ljubav je bogatstvo naše duše i ne smijemo je živjeti prema ljudskim standardima, već prema onim Božjima – prema uputama koje od njega dolaze. Budimo vjerni ljubavi Božjoj i bit ćemo posebni u svome življenju, slobodni od robovanja tuđem ponašanju, i sigurni da nas okolnosti života neće opustošiti, isprazniti i potrošiti. A nakon toga će nas Gospodin obdariti neizrecivom mjerom ljubavi, dobrom, nabijenom, natresenom za vijeke vjekova.