Bitno i nebitno

Svojevremeno, izvan granica naše zemlje bio sam na bogoslužju koje je pripravila skupina mladih u župi. Bilo je to nedjeljno euharistijsko slavlje, jedino u župi. Mladi su dojmljivo prikazali što znači Isusova usporedba o mreži kojom se lovi riba. Sva je crkva bila u znaku mreže: na ulazu u crkvu vjernike je dočekala mreža, a mreža je bila isprepletena i između klupa. Umjesto homilije mladi su odigrali jednu kraću scensku igru na temu “mreža”. Skupina mladih lijepo je svirala i pjevala i ljudi su bili veoma zadovoljni. Bilo je to lijepo bogoslužje.

Bio je samo jedan problem. Te nedjelje uopće nije bilo na redu evanđelje o ribama u mreži. Kad sam razgovarao s onima koji su pripravljali to bogoslužje, rekli su da su oni odabrali to evanđelje jer im se učinilo zgodnim za ideju koju su htjeli provući kroz bogoslužje. Pa, u čemu je problem? Jednostavno: mi se trebamo prilagoditi Božjoj riječi, a ne da se Božja riječ treba prilagođavati nama. To sam im i rekao. Otkuda takva strogost?

Idemo redom. Krug nedjeljnih čitanja obuhvaća tri godine: A, B i C. Kada se tome dodaju čitanja za svetkovine i blagdane, kao i čitanja za obične dane u tjednu, onda se vjernicima pročita i do 90% Svetoga pisma. Praktički, cijelo Sveto pismo. I oni “dopadljivi” dijelovi i oni “manje dopadljivi”, oni lako razumljivi i oni teže razumljivi. I Stari i Novi zavjet. Tako se čuju opore riječi iz povijesnih knjiga Staroga zavjeta, jednako kao i proročke besjede, evanđeoski nauk kao i ne lako razumljivo Ivanovo Otkrivenje. Svo Pismo ima pravo biti naviješteno! Pravilo je, stoga, da se imaju čitati ona čitanja koja su predviđena, pa da onda u riječ koja se nudi mi uklopimo prigodu i trenutak u kojem se nalazimo. I to ne zato što bi to netko strogo naredio, nego dostojanstvo cjelokupne Božje riječi zahtijeva da se vjernicima navijesti “znatniji dio Svetoga pisma”, kako to veli Sabor. Jednako tako kako bi bilo nezamislivo da netko u bilo koje doba godine slavi Božićnu misu, važno je poštovati i svaku nedjelju bila ona u vremenu kroz godinu ili u jakim vremenima.

Slično je i s odabirom misa. Nažalost, koji puta se lako i olako poruka određenih čitanja i određenog liturgijskog vremena žrtvuje nekoj našoj prigodi ili nekim pojedincima. Jednostavno, nije u redu zanemariti evanđeosku poruku određene nedjelje i prigodničarski propovijedati npr. o natalitetu u Hrvatskoj ili problemu ovisnosti. Riječ Božju treba navijestiti, treba istaknuti, treba protumačiti, pa se onda, naravno, ta ista Božja riječi treba i mora primijeniti u današnjem vremenu. A to onda, naravno, može značiti da se govoriti i o ovisnosti i o potrebi radosne otvorenosti životu.

To vrijedi i za obilježavanje početka školske godine, za nedjelju zahvalnicu, za Papin dan, za uvođenje u službu novoga župnika, kao i za svečanu biskupsku misu o nekoj župi. Božja riječ i liturgijska poruka određene nedjelje uvijek ima prednost pred našim prigodnim potrebama. Moramo opet podsjetiti na nauk 2. Vatikanskog sabora: “Nedjelja je prvotan blagdan koji se ima predlagati i uporno preporučivati vjerničkoj pobožnosti, da bude i dan radosti i počinka od posla. Neka joj se druga slavlja, osim doista najznačajnijih, ne pretpostavljaju, jer je ona temelj i jezgra čitave liturgijske godine” (SC 106).

Budemo li nedjeljnu misu instrumentalizirali za neke naše prigode, obezvrijedit ćemo je do te mjere da će se ona smatrati dekorom neke izvanjske manifestacije (kao što se to, koji puta, nažalost i zbiva: euharistijsko se slavlje “ukomponira” u neku manifestaciju, kao neki lijepi dekor, a nakon toga se ide u hotel na zabavu). Liturgijske odredbe, onako kako ih sažeto donosi svaki Direktorij, nisu skup tvrdoglavih propisa, nego, najvećim dijelom, izraz zdravih i trijeznih liturgijskih načela. Naravno, i Direktorij može koji puta biti preformalan i prekrut, ali je sigurno da će slabije upućen čovjek puno više griješiti ne držeći se tih odredaba, nego što bi griješio ispunjavajući “svaki potezić” liturgijskih odredaba.

Slavimo početak školske i akademske godine. Slavimo misu zahvalnicu. Slavit ćemo i misijsku nedjelju i nedjelju karitasa. Slavit ćemo zornice i “malu ponoćku”. Imat ćemo i prigodna slavlja vezana uz crkvena i društvena događanja. Ostavimo govore, recitacije i slatkaste scenske prikaze za priredbe i akademije. Neka nam liturgija, naprotiv, bude i proživljena i pripravljena i nadahnuta Božjom riječju i sobom samom, tj. liturgijom, koja nas najbolje i poučava i hrani svojim otajstvima.