Blaženstvo proroka – razmišljanje uz 6. nedjelju kroz godinu (C)

Blaženstvo proroka – razmišljanje uz 6. nedjelju kroz godinu (C)


Čitanja: Jr 17,5-8; Ps 1,1-2.3.4 i 6; 1Kor 15,12.16-20; Lk 6,17.20-26


U današnjem evanđeoskom tekstu Isus pravi razliku između onih kojima izgovara riječi blaženstva i onih kojima izgovara riječi prijekora i osude. Nakon što je izgovorio pohvale jednima, a prijekore drugima, Isus ih uspoređuje s pravim i lažnim prorocima. Kako bi se bolje shvatilo tko su oni kojima je blago, a tko oni kojima je jao, trebalo bi bolje razlučiti tko su bili pravi proroci, a tko su bili lažni proroci o kojima se dosta može pronaći u Starom zavjetu. A kada se pogleda što o tome govori povijest naroda Božjega, onda se vidi da nije razlika u tome što bi jedni govorili o Bogu, a drugi pozivali na bezboštvo. Naprotiv, i jedni i drugi su govorili o Bogu, ali ne na istovjetan način. I jedni i drugi su se pozivali na Boga, a jednako tako su uzimali u usta i njegove odredbe i tumačili ih puku, premda ne na isti način. Jer da su samo jedni govorili o Bogu, nikada ovi drugi ne bi stekli naslov proroka. I baš zato što su i lažni priroci bili proroci koji su se pozivali na Boga i na zapisane odredbe koje su postojale kao njegov zakon, bilo ih je teško na prvi pogled razlikovati od pravih proroka i prokazati kao zavoditelje i prevarante u narodu.

Doista, lažni proroci su znali biti vješti na jeziku, uvjerljivi u raspravama, zanimljivi u govoru, te je sve što su govorili djelovalo vrlo logično i slušateljima prihvatljivo. Budno su pazili da budu takvi da nikoga ne prozivaju svojim nastupima, već radije su pokušavali svima udovoljiti. Izbjegavali su govoriti o bolnim situacijama i davati rješenja koja bi bila isto tako bolna. Zato među temama o kojima su govorili ne pronalazimo riječ obraćenje, a nisu zahtijevali od svojih slušatelja da se upuštaju u dubinu duhovnoga života. Jednostavno nisu htjeli ljude opterećivati, već su im ugađali učeći ih ugodnu životu. Kad su im govorili o Bogu, nisu govorili o njegovoj strogoći i ozbiljnom licu, već ga prikazivali površno i dobrohotno, gotovo neozbiljno, prema svom narodu, a eventualno da je strog i opasan prema njegovim protivnicima. Bog je prema njima imao uglađeno lice i nije baš tako dosljedno i oštro reagirao na propuste svojih vjernika, koji su se onda mogli opustiti i mirno živjeti uljuljani u svoju ljudskost. Bog je bio onaj koji je očitovao svoju dobrohotnost dajući zemaljsko blagostanje i društveni napredak. Zato su zemaljske uspjehe povezivali s njime, njegovom voljom i darežljivošću.

No u svemu tome lažni proroci su imali i neke svoje skrivene namjere. Njima je u prvom redu bilo važno njihovo osobno dobro koje je pretpostavljalo ugodan i ugledan život koji je pretpostavljao da im ljudi plješću i povlađuju za ono što čine. Prema tome, njihov najveći problem je bio u tome što im Bog nije bio na prvome mjestu, već oni sami sebi. Osim toga, on im nije bio ni temeljni cilj, niti su ‘branili’ njegov interes. Njima je na pameti prvenstveno bilo ono što je ljudsko i zemaljsko i nisu se trudili dobro razlučivati vječna i vremenita dobra, ni nebeski i zemaljski red stvari. Riječima su se borili i za autonomiju svoga naroda, ali nisu dobro razaznavali da su autonomija i sloboda najprije duhovne kategorije i da na duhovnom počiva i sve ostalo. Za njih je, naprotiv, sloboda bila politička i društvena kategorija pa su često i narod zavodili i narodu davali lažna obećanja u ime Božje, navodeći ga na lažno oduševljenje i optimizam, uvjereni da je Bog njihov politički zaštitnik i pokrovitelj. Zato su previđali da Bog nije ni njihov vojskovođa ni politički vođa, već je otac koji im je davao svoju riječ i odgojitelj koji ih poziva da čuvaju i vrše njegov zakon, odredbe i volju.

A pravi proroci su znali da je duhovni život i vjernost Bogu zalog slobode i napretka, a ne obrnuto. Osim toga, znali su da nije riječ o mehaničkom vršenju zakona, već o vrlo prisnom odnosu koji se uspostavlja s Gospodinom. Učili su da je pravi napredak vezan uz vjernost naroda volji Božjoj, a ne društvenom uređenju i stupnju blagostanja, bruto dohotku i drugim društvenim čimbenicima. Politički radikalizam je bio samo isprazna parola lažnih proroka, a stvarni napredak je ovisan o kreposti i duhovnosti pojedinih vjernika i naroda u cjelini. Čak kad bi narod i mogao ostvariti potpunu autonomiju i slobodu, što je nemoguće, to ipak ne bi bilo nikakvo jamstvo da je na Božjem putu. U tom smislu jasna je Isusova poruka da treba odbaciti lažne proroke i njihova učenja, a usmjeriti se prema životu istinskih proroka koji su trpjeli i patili se, živjeli skromno i siromašno, ali su uvijek bili u Božjoj prisutnosti i uživali mir i blaženstvo, svjesni da će Gospodin biti njihova nagrada. A pravo je blaženstvo živjeti životom proroka, bez obzira kako se ljudi prema tome odnosili, jer se u konačnici računa ono što će Gospodin reći o životu svakoga, te vječnoj plaći koju priprema kad se jednom pojavimo pred njegovim licem.