Božja riječ u bogoslužju
Uvijek se iznova treba vraćati na Božju riječ, osobito na Božju riječ u bogoslužju, jer je to njezino prirodno okružje. Naime, prvenstvena svrha i smisao Božje riječi i jest upravo u tome da bude naviještena u zajednici vjernika. Tako je to bilo u Starom zavjetu, tako je to i danas u Židova, a tako je i u Kristovoj Crkvi. Nije tajna da se u određenim razdobljima povijesti Crkve čitanju Božje riječi nije davalo dovoljno značenja. Tome su ponajviše doprinijele dvije stvari: (puku nerazumljivi) latinski jezik i, nakon reformacije, bojazan da bismo se (pre)naglašavanjem Božje riječi poistovjetili s protestantima. Trebalo je doći do Drugog vatikanskog sabora da bismo u SC 24 konačno mogli, između ostalog rečenog o Božjoj riječi, pročitati: Od najveće je važnosti u liturgijskoj službi Sveto pismo. Zato Sabor nadalje veli da u euharistiji vidi dva stola (ne govori se o tome koji bi bio veći a koji manji, nego se jednostavno govori o dva stola): stol riječi i stol kruha i vina, tj. Tijela i Krvi.
I doista. Liturgijska se obnova u velikoj mjeri očitovala upravo u obnovi službe riječi, odnosno, liturgijska je obnova najbolje i provedena upravo u reformi čitanja Božje riječi u bogoslužnim slavljima. Dostatno je spomenuti kako je bogoslužje riječi uvedeno u svako sakramentalno i nesakramentalno bogoslužje (što prije nije uvijek bio slučaj), da su čitanja obilnija, da postoji veliki izbor svetopisamskih odlomaka, tako da se u cjelokupnom bogoslužju pročita i navijesti preko 90% Svetoga pisma.
Tijekom stoljeća u Crkvi se razvilo veliko štovanje prema posvećenim euharistijskim prilikama. Tako je po sebi jasno i razumljivo da je svetohranište lijepo uređeno. Jednako tako se svećenik i poslužitelji, kao i svi vjernici s osobitim poštovanjem odnose prema euharistijskim prilikama bilo u svetohraništu, bilo na oltaru, bilo dok se nose u ophodu. To je po sebi razumljivo. Međutim, unatoč novom zamahu koji Sabor i poslijesaborska liturgijska reforma daje Božjoj riječi u bogoslužju, još uvijek u velikoj mjeri nemamo ni blizu takav odnos prema Božjoj riječi kao prema euharistijskim prilikama. Naravno, ne radi se o tome da bismo izvanjskim gestama poštovanja prema Božjoj riječi trebali nužno oponašati euharistijsko štovanje. Radi se jednostavno o stavu koji imamo ili nemamo prema Božjoj riječi u bogoslužju. Evo nekoliko napomena.
Važnost čitanja. Potrebno je ponovno i ponovno naglašavati dostojanstvo i čitanja Božje riječi i svega što je s tim povezano.[1] Navještaj Božje riječi bitni je dio bogoslužja: Bog sam govori svome narodu. Svaki puta kad se naviješta, Bog upravo u tom trenutku progovara svome narodu i srcu svakog pojedinog vjernika. Krist je svojim spasiteljskim djelovanjem prisutan i djelatan dok se naviješta riječ! Kao što se naše spasenje događa i izvršuje u euharistijskom slavlju, to isto vrijedi i u čitanjima. Jedno je to slavlje, odnosno, to su dva stola jednoga slavlja i jednog otajstvenog spasiteljskog događaja!
Ambon. Ambon je važan da se vidi kako se euharistijsko slavlje sastoji od dva stola. Prvi od tih stolova jest upravo ambon. Kao što na svetohranište nećemo stavljati nikakve suvišne stvari, te kao što nam ne pada na pamet da u svetohranište stavimo praznu vazu ili kutiju šibica za paljenje svijeća, tako bismo se s tolikim poštovanjem trebali odnositi i prema ambonu (kao, uostalom, i prema oltaru). Kao što bismo, kad uđemo u crkvu, trebali prvo zapaziti oltar, jednako bismo tako trebali uočiti i ambon.[2] Šteta je da je u nekim crkvama ambon tek neugledni stalak ili da ga čak i nema!
Knjiga Božje riječi za čitanje u bogoslužju treba biti primjerena, po mogućnosti formata misala.[3] Hvalevrijedno je da se knjiga lijepo ukoriči, ili da se pribave “univerzalne” korice koje odgovaraju svim različitim knjigama čitanja. U tome je smislu prikladno da se u svečanijim bogoslužjima knjiga čitanja (ili barem evanđelistar) svečano nosi u ophodu. Jednako je tako hvalevrijedan običaj da Sveto pismo bude svečano izloženo, odnosno pohranjeno u crkvi i izvan bogoslužja.
Čitači i način čitanja. Razumljivo nam je da pričest dijele zaređeni službenici i oni laici koji od biskupa dobiju izričito dopuštenje da budu “izvanredni djelitelji pričesti” i onda pazimo tko su te osobe i jesu li prikladne. A što je s čitačima? Tu se ne radi samo o samoj osobi (ugledan vjernik), nego i o tome da čitač treba jasno, razgovijetno i dostojanstveno navijestiti Božju riječ. I to je silno važno. Uvijek iznova treba naglašavati i pozivati da se čitanja ne dijele u zadnji čas, da ne čitaju djeca koja ne razumiju ono što trebaju čitati. Naglašavamo, nadalje, da bi svi čitači trebali imati i određenu biblijsku kulturu i naobrazbu, da bi trebali proći i određeni tečaj gdje bi se malo bolje upoznali s Biblijom i gdje bi svladavali i tehniku čitanja. Tražimo previše? Ako shvatimo važnost Božje riječi, uvidjet ćemo da ovo nisu niti pretjerani niti neostvarivi zahtjevi.[4]
Davanje važnosti čitanjima. Voditelji euharistijskog slavlja i nesvjesno pridonose tome da se Božja riječ premalo cijeni. Kako? Tako da ne vode brigu o onome gore rečenom, ali i tako da se u homiliji uopće ne osvrću na naviještenu Božju riječ. Već smo govorili da homilija znači tumačenje Božje riječi, i to one naviještene u istom bogoslužju. Drugi vatikanski sabor se odrekao tematskih propovijedi! Umjesto njih možemo imati tribine, sastanke, predavanja, tiskani materijal. Nismo ni svjesni koliko “davimo” ljude svojim tiradama koje nam služe umjesto homilije![5]
Čitanja u neeuharistijskim slavljima. Sabor i liturgijska obnova naglašavaju kako u svakom slavlju treba biti zastupljena Božja riječ. To uglavnom i činimo, jer tako stoji u bogoslužnim knjigama (obrednicima). I ovdje, međutim, ostaje napomena kako se ona ne smije ispuštati te kako i homilija opet treba biti – homilija, tumačenje naviještene riječi, a ne prigodničarski govor, kako to redovito zna biti na vjenčanjima, sprovodima i krštenjima.
Božja nam je riječ neprestano nadahnuće. Kad čitamo, tj. naviještamo Božju riječ, mi, zapravo, slušamo živi Božji glas. Bog progovara nama, svome narodu. Zato se prema toj riječi i treba odnositi prema njoj kao takvoj – živoj Božjoj riječi.
[1] Prisjetimo se kako Židovi s velikim poštovanjem čuvaju biblijske svitke, te kako se npr. nisu usuđivali istrošene svitke uništavati nego su ih pohranjivali u nišama u zidovima, kao u grobnice.
[2] Što se tiče svetohraništa, ono bi po sebi moglo biti i u posebnoj kapeli, što se i većim crkvama i preporučuje!
[3] Treba voditi računa i o veličini slova, poradi veće čitljivosti. U ovim knjigama doista ne bi trebalo štedjeti na papiru.
[4] Naravno, organiziranje takvih tečajeva jest nadžupna, odnosno, biskupijska obveza.
[5] Upravo je neshvatljivo kako time dajemo poruku vjernicima kako nam Božja riječ nije dovoljno nadahnuće, nego ga tražimo u našim izvanjskim slavljima i prigodničarskim govorancijama.
