Četvrtak 20. tjedna kroz godinu: Pozovite na svadbu!

Meditacija uz Evanđelje: Mt 22,1-14

Evanđelje jest radosna vijest, a najsvetije otajstvo, sveta misa jest – svadbena gozba Jaganjčeva. Mi slavimo sveta otajstva, pa u bogoslužju govorimo čak i o „slavljenju sprovoda“. Pa ipak, može se dobiti dojam da među vjernicima ima onih kojima život s Bogom smrtno ozbiljni teret. Najpoznatiji su nam primjer u tome farizeji: proračunati vršitelji zakona i propisa bez života, bez duha i bez radosti. A pogledajmo Isusa! On se igra s djecom, odlazi na gozbe i na svadbe, a iznad svega govori o evanđelju, to jest radosnoj vijesti spasenja. Uporno govori o gozbi, o drugovanju, o pjesmi. Koliko puta u Psalmima, u Pavlovim poslanicama odzvanja poziv na radost! Pa onda, u povijesti Crkve, koliko li je bilo svetaca poput svetoga Franje koji su znali i pjevati i radovati se!

A što je onda s onom Isusovom riječju da valja nositi svoj križ, sve do žrtvovanja vlastitog života? Ne radi se o tome je li nam život lagodan ili tegoban. Odlučujuće je ono što nam je u životu važno. Pravi vjernik u sebi nosi duboku radost i onda kada trpi, jer je uvjeren zajedno s Pavlom: „Ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave“ (2 Kor 4,17).

Zato je evanđelje radosna vijest, svadbeno veselje, makar je redovito povezano s trudom i naporom. Tu životnu radost, taj optimizam propovijeda Isus. Već ovdje, na zemlji. Ljudi nam mogu otežavati život, ali nitko nema tu moć da nas učini nesretnima. Radost je Božji dar, duboko u nama. To su pokazali toliki veliki ljudi, među kojima se ističe sveti Franjo koji je od svetaca vjerojatno bio najsiromašniji, ali i najradosniji. Zato, kada budemo na svadbi, trebamo biti veseli. I ne samo na svadbi. Svaki je dan poziv na radost.