Četvrtak 3. korizmenog tjedna: Po kome izgoni đavle
Čitanja: Jr 7,23-28; Ps 95,1-2.6-7ab.7c-9; Lk 11,14-23
Već su nam poznati izgovori učenika koji nemaju sjajan uspjeh u školi. Govore kako je program pretežak, kako su udžbenici loši, kako su profesori ili nastavnici nestručni, prestrogi i kako ne gledaju sve učenike jednako. Osim toga, izgovaraju se kako imaju kod kuće previše obaveza, itd. itd. Naravno, sve to više – manje i može biti točno. Međutim, ponajčešće je u najvećoj mjeri problem u samom učeniku koji nedovoljno i neredovito uči.
E, kad bi samo naši učenici bili ti koji ne priznaju svoju vlastitu odgovornost i svoje slabosti! U naravi je paloga čovjeka svaljivati krivicu na drugoga. Upravo su tako postupili Isusovi suvremenici. On je govorio mudro i njegovoj se mudrosti nisu mogli suprotstaviti. Činio je očigledne znakove i čudesa, koja nisu mogli zanijekati. Činio je dobro koje je svima bilo očigledno. I u isto vrijeme prekoravao grijeh i grešnike i pozivao na obraćenje. E, budući da im ovo zadnje, tj. poziv na promjenu života, nije odgovaralo, tražili su način kako da obezvrijede Isusov nastup. Onda se dogodilo čudo koje se u ono vrijeme smatralo najvećim mogućim čudom: Isus je izagnao đavla. Kako sad obezvrijediti to veliko čudo i taj očigledni znak? Jednostavno. Rekli su: “Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!”
Nikome nije ugodno kad opazi da je u nečem pogriješio. Pogotovo nije ugodno, ako nas drugi upozore na naše promašaje. A osobito je teško mijenjati neke svoje navike. Ako je netko već navikao pustiti svoj jezik na slobodu, ili ljenčariti ili griješiti na različite načine mišlju, riječju, djelom i propustom, nije lako to ni priznati, a kamoli mijenjati.
I što se zbiva? Netko i nešto nas opomene i opominje. Umjesto da se zamislimo, promotrimo, promijenimo ono što nije dobro, mi se okomljujemo na onoga tko nam to kaže. I onda znademo reći kako ta osoba nema pojma, kako bi bilo bolje da gleda svoga posla, jer mi ionako vrlo dobro znamo što je on ili ona činio prije nekoliko godina i tijekom posljednjeg rata. Nemaju tu nešto posebno kazati ni moji roditelji, jer ni oni nisu bili ništa bolji. A što se tiče župnika, samo neka šuti, jer je očigledna sumnjiva uloga Crkve u posljednjim zbivanjima, itd. itd.
Sve kad bi ti prigovori i bili istiniti, što je tu sa mnom? Razmišljam li o sebi? Što ja mogu učiniti da se nešto u meni promijeni?
U ovom kontekstu Isus je drugom prilikom govorio o grijehu protiv Duha Svetoga koji se neće oprostiti. To je taj grijeh, grijeh kada čovjek uporno odbacuje poticaje koje mu Bog šalje preko Pisma, preko Crkve, preko ljudi. Pomislimo, da su prvi kršćani tako razmišljali, tko bi se obratio? Zar ne, da bi mogli ovako mudrovati: “Što će meni govoriti onaj Petar koji je sam Isusa zatajio? Što će meni govoriti onaj Pavao koji je progonio Crkvu…?”
Razumijemo li strahotu one izjave: “Po Beelzebulu, poglavici đavolskom, izgoni đavle!”?
Neka nas Bog obdari velikom poniznošću.
