Četvrtak 33. tjedna kroz godinu: Zaplaka nad njim

Meditacija uz Evanđelje: Lk 19,41-44

Isus je pravi čovjek, on je, kako veli molitva Crkve, „nama u svemu jednak osim u grijehu“ (Predslovlje nedjeljâ kroz godinu VII.). Imao je sve ljudske osjećaje. Bio je i radostan i žalostan, bio je gladan i umoran, radovao se prijatelju i žalostio zbog ljudske tvrdokornosti. Konačno, plakao je nad grobom svoga prijatelja. I evo Isusa u još jednoj dirljivoj zgodi. Pripovijeda Luka: „Kad se približi i ugleda grad [Jeruzalem], zaplaka nad njim govoreći: ‘O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir!’“ I danas na Maslinskoj gori ponad Jeruzalema stoji crkvica koja ima oblik suze i zove se Dominus flevit – Gospodin zaplaka. Bog nas voli, Bogu smo važni, Bog žudi za nama. Zato nam je i poslao svoga Sina. Bog jest pravedan, ali Bog je iznad svega Ljubav, kako veli psalam: „Dobrostiv je Gospodin i pravedan, pun sućuti je Bog naš“ (Ps 116,5).

Takav je Bog i prema nama. Međutim, Isus govori dalje. Prorokuje da će Jeruzalem doživjeti propast, što se dogodilo četrdesetak godina kasnije kad su Rimljani osvojili i razorili Jeruzalem: „Neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja.“ Bog nas ljubi svim srcem. Sve nam daje. Sina svoga za nas predaje. Ali nas ne prisiljava. Traži od nas da „upoznamo čas svoga pohođenja“. Bog očekuje od nas da i mi dademo i svoj dio, ma koliko malen bio. Ako i griješimo, Bog nas poziva da se uvijek iznova njemu vraćamo, da nastojimo ljubiti njega iznad svega a bližnje kao sebe same. Zato je dobro imati pred očima ovu Pavlovu opomenu: „Opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje“ (2 Kor 6,1). Dao Bog da s njegovom milošću vjerno surađujemo, da bismo bili dionicima njegove vječne nagrade.