»Svi smo jednim Duhom napojeni.« (1 Kor 12,13)
Shadow

Četvrtak 5. korizmenog tjedna: Ja ću biti Bogom tvojim


Čitanja: Post 17, 3-9; Ps 105, 4-9; Iv 8, 51-59


Vele astronomi da je nama najbliža zvijezda udaljena nešto preko četiri godine svjetlosti. To znači da svjetlost – koja putuje brzinom 300.000 km u sekundi – treba preko 4 godine da stigne do nas. A to onda znači da bi današnjim najbržim raketama, čak i kad bi mogle ponijeti toliko goriva, trebalo 40.000 godina da stignu do nje. A to je tek ona nama najbliža zvijezda!

Mi sebi zapravo i ne možemo predočiti koliko je svemir silno, silno velik.

A Bog koji je sve to stvorio? Nitko i ništa se s njim ne može mjeriti.

I onda, u Knjizi postanka čitamo kako Bog sklapa savez s Abrahamom, s čovjekom koji je tek mrvica u svemiru, čiji se život može usporediti s treptajem oka. Bog mu veli:

“Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe – Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.”

Čudesno je to koliko smo mi Bogu važni! A mi smo tek djelić, tek mrvica koja se ne može niti usporediti s cijelim svemirom, a kamoli s Božjim veličanstvom. Nije čudo da se čovjek oduvijek tome divio. Zato veli psalmist:

Gospodine, Bože naš,
divno je ime tvoje po svoj zemlji,
veličanstvom nebo natkriljuješ! (…)
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih,
mjesec i zvijezde što ih učvrsti –
pa što je čovjek da ga se spominješ,
sin čovječji te ga pohodiš?

Divno je biti čovjek. Stvorio nas je Bog čovjekoljubac. On nam daje svoga Sina. On nam predaje sama sebe. Poziva nas u svoju božansku obitelj. On nas uzdiže u visine. On nam šalje svoju riječ, on nam pokazuje svoje putove, on nas jača snagom svojih sakramenata, on je htio postati jednim od nas.

Nikako i ni na kakav način mi to nismo zaslužili. A Bog je s nama sklopio savez. Od Abrahama, preko Mojsija sve do Isusa Krista koji je u svojoj krvi sklopio za nas novi i vječni savez s Bogom.

Zato bi naša molitva poglavito trebala biti molitva hvale i zahvale. Jer smo, nažalost skloni ne vidjeti sve što Bog za nas čini i što u njemu jesmo.

Možemo završiti samo riječima iz Prve Ivanove poslanice:

Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac:
djeca se Božja zovemo, i jesmo.
A svijet nas ne poznaje zato
što ne poznaje njega.
Ljubljeni,
sad smo djeca Božja
i još se ne očitova što ćemo biti.
Znamo:
kad se očituje, bit ćemo njemu slični,
jer vidjet ćemo ga kao što jest.