Četvrtak 5. vazmenog tjedna: Ostanite u mojoj ljubavi
Meditacija uz Evanđelje: Iv 15,9-11
Neki se ljudi godinama školuju za svoje zanimanje. Zbrojite samo koliko je godina studija, prakse i specijalizacije potrebno da bi netko bio vrhunski liječnik! Slično je i s nekim drugim zanimanjima. Da bi netko, na primjer, kao pilot mogao upravljati putničkim zrakoplovom, potrebne su dugotrajne pripreme i naporan studij i vježba. Dobro. A koliko je školovanja i studija potrebno da netko bude dobar roditelj? Gdje se nalazi dugogodišnji studij da bi netko bio dobar suprug ili supruga? A priznat ćemo: roditi, odgojiti i postaviti na noge čovjeka najvažnija je zadaća. Kako to da ima silno mnoštvo sjajnih supružnika i sjajnih roditelja, a da ih društvo za to nije školovalo? Kako to razumjeti?
Naravno. Ljubav je ključ svega. Ako netko istinski voli svoga supruga ili svoju suprugu, već će naći najbolji način da to iskaže i pokaže. Ako netko nježnom ljubavlju voli svoje dijete, već će naći načina da ga dobro odgoji. Uza sve školovanje i uza sve specijalizacije, to vrijedi za svako zanimanje. Evo, kakav bi to bio svećenik koji ne bi imao ljubavi za svoje vjernike? Jednako tako učitelj u odnosu na svoje učenike. Ljubav je ključ našeg djelovanja, po ljubavi smo istinski, pravi ljudi, po ljubavi smo bogoliki, jer smo od Boga stvoreni, od Krista otkupljeni te po Duhu svetom postali istinska djeca Božja.
Zato Isus – kao svoju oporuku – ostavlja učenicima ovu zapovijed: „Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi.“ Upravo je tako bilo s apostolima. Nisu završili studij teologije, nisu pohađali tečajeve komunikacije, nisu završili u ono vrijeme vrlo popularne škole govorništva. Ali imali su ono bitno: ljubili su svoga Gospodina i tom su ljubavlju zračili u svome apostolskom djelovanju.
Tako i mi. Što god činili, govorili ili mislili, upitajmo se: ovim svojim činom izražavam li ja ljubav prema Bog i bližnjemu? Samo to se računa, samo to se zbraja. Ljubav je ključ svega, ljubav je mjera svega. Dao Bog da to u svakoj životnoj prigodi prihvatimo i po tome živimo.
Uzdržavaju od mesa okaljana idolima: Dj 15,7-21
Nakon prepirke i raspre nemalene o tome trebaju li pokršteni pogani obdržavati Mojsijev zakon, na apostolskom saboru u Jeruzalemu Petar kaže da stvarno nema smisla staviti „učenicima na vrat jaram kojeg ni oci naši ni mi nismo mogli nositi“, a Jakov zaključuje „da ne valja dodijavati onima koji se s poganstva obraćaju k Bogu.“ S time ćemo se danas u potpunosti složiti. Međutim, Jakov ipak dodaje da pokrštenim poganima valja poručiti „da se uzdržavaju od mesa okaljana idolima, od bludništva, od udavljenoga i od krvi.“ Čemu sad to? Evo. Za Židove, pa i za one koji su se pokrstili, bilo je strašno pomisliti da bi netko na bilo koji način iskazao čast kipovima poganskih božanstava, što onda znači da se ne bi smjelo blagovati meso koje je prethodno bilo žrtvovano nekom poganskom bogu. Što se tiče „bludništva“, ta je odredba razumljiva jer se to odnosi na izvanbračne veze. I sad dolazi i ono drugo, za nas manje razumljivo. Za Židove je krv označavala život koji Bog udahnjuje svakom životom biću, pa je zbog toga za njih bilo nepojmljivo, odvratno i bogohulno blagovati krv, odnosno meso udavljenje životinje. Zato apostoli potiču sve kršćane da se toga pridržavaju, iako po sebi to nije bitno. Zašto? Jednostavno, iz ljubavi prema judeokršćanskoj braći i sestrama. To je ono što će neki nazvati obzir, a mi radije tankoćutnost, bratska ljubav.
Kako bi nam bilo dobro kada bismo i mi imali toga duha svetih apostola! Oni koji bar malo proučavaju povijest znaju koliko puta je bilo zle krvi, žestokih sukoba, razdora, netrpeljivosti, zavisti, mržnje samo zbog toga što nismo istovjetno gledali na neki problem. A pri tome smo se – svatko na svoj način! – borili za dobro, za istinu. Zar ne, da su toliki vjerski razdori i rascjepi u povijesti puno puta bili stvar tvrdoglavosti, isključivost, međusobne netrpeljivosti, nego što bi se ljudi bitno razilazili u samoj stvari. To isto vrijedi za naš svakodnevni i obiteljski život. Nije najvažnije „znati sva otajstva i sve spoznanje“, puno je važnija ljubav koja je „dobrostiva“ (usp. 1 Kor 13, 2). Zato ne trebamo bolovati od raspri i rječoborstava (usp. 1 Tim 6, 4). Neka nam u našim razmimoilaženjima uzorom budu sveti i mudri apostoli, koji su znali razlikovati bitno od nebitnog.
