Četvrtak drugog tjedna došašća – homilija
Čitanja: Iz 41,13-20; Ps 145,1.9-13b; Mt 11,11-15
Tko se ne bi raznježio kada čuje kako sve mati tepa djetetu, kakvim mu se sve riječima obraća, kojim ga sve imenima naziva. Doista, nema dirljivijeg trenutka od onoga kad se mati preda tepanju i milovanju svoga tek rođenoga djeteta koje je tako maleno – i kako površnom oku izgleda – posve nesvjesno svega što se oko njega događa. Nekom “ozbiljnom” čovjeku sve to može izgledati i djetinjasto i ludo.
A onda u Svetom pismu susrećemo tekstove gdje Bog doslovno tepa čovjeku, gdje se najnježnijim riječima obraća svom narodu upravo onako kako to čini nježna mati svome dojenčetu. Tako danas u Izaijinoj knjizi čitamo:
Ja, Gospodin, Bog tvoj,
krijepim desnicu tvoju
i kažem ti: “Ne boj se,
ja ti pomažem.”
Ne boj se, Jakove, crviću,
Izraele, ličinko,
ja sam pomoć tvoja –
riječ je Gospodnja –
Svetac Izraelov tvoj je otkupitelj.
Takav je Bog prema nama. Pogledajmo. Čime je ono maleno dijete zaslužilo toliku brigu i toliku ljubav svojih roditelja. Pravo govoreći zaslužilo baš i nije. A ipak je obasipano tolikom ljubavlju. Pa i kasnije, kad dijete poraste, kad počinje biti zločesto, štoviše, kada možda učini i nešto stvarno loše, roditelj ga se ne odriče. Uvijek iznova vjeruje da je dijete u sebi dobro i da samo malo treba pa da od onog zločestog ili opakog postane pravi anđeo. Što je ljubav roditeljska!
Evo, upravu u takvu ludost ljubavi Bog se upušta. Naravno da Bog zna sve naše slabosti, sve naše loše misli. Poznata mu je i naša zloba i naša zavist i naša oholost. Poznata mu je i naša nestalnost i prevrtljivost. Pa ipak, Bog nas uvijek uzima za svoje i nikad nas se ne odriče. Pa kad zbog svoje ludosti stradamo, Bog nas opet prigrljuje sebi, uzima na krilo i miluje.
Jer, Bog je “sama nježnost i milosrđe”, veli nam Pismo na drugom mjestu. Zašto onda bježati od njega? Ako nas itko na svijetu može razumjeti, on može u potpunosti. Ako nas itko na svijetu voli, on nas voli sve do predanja vlastitog Sina.
Božić se približava. Ne vidimo li upravo u božićnim jaslicama utjelovljenu Božju nježnost, utjelovljenu Božju ljubav? Rekao bih da su upravo ovi dani poseban poziv da se Bogu vratimo, da se ne zatvaramo u vlastitu tvrdoglavost, u vlastite grijehe, u vlastitu samodostatnost i samodopadnost. Jer sve nas to ispunja tamom, hladnoćom i nemirnim snovima. Naprotiv, “s Bogom svojim preskačem zidine”.
Gospodin me je upisao u dlan svoje ruke, Gospodin me drži na svojim dlanovima. Gospodin me naziva svojim. Gospodin se rađa među nama. Gospodin se želi roditi u mojem srcu. Dopustimo da nas obuzme njegova milina i njegova nježnost.